Šimun Šito Ćorić, S Bogom je lako, ljudi su problem, FRAM-ZIRAL – HKZ-Hrvatsko slovo, Mostar – Zagreb, 2021.
Hrvatskog je čovjeka nažalost uvijek bilo posvuda. Dokazuje to i ova knjiga. Čak je nekamo stizao i prije drugih, kako svjedoče Croatan Indijanci (str. 405. - 416.), što bi onda poslije neki drugi sebi pripisali.
Slijedi te stope Šimun Šito Ćorić krstareći manje domovinskim, barem u knjizi, a poglavito američkim i kanadskim prostranstvima. Pošao je od svoga životopisa u jednom povijesnom vremenu, da bi mu se tinta razlila u memoare, povijest i putopis. Sve je to skladno pomiješano u ovom zamašnom djelu. Pružio nam je sliku od više vremenskih razdoblja koja bi se, pak, mogla sažeti u jedno: hrvatsku borbu za slobodom. Za njom su žudjeli i mladi i stari, kako u domovini tako i na svim kontinentima.
Počinje tako Ćorić opisom poziva fra Častimira Majića, kustosa Hercegovačke franjevačke kustodije, da dođe u Chicago nastaviti studije nakon svećeničkog ređenja i pomoći im barem kroz koju godinu raditi na tjedniku Danica, mjesečniku Hrvatski katolički glasnik te godišnjaku Hrvatski kalendar. Nadodaje da se uplašio, »jer nipošto nisam htio prekinuti legalnu vezu s domovinom« (str. 27.). Znao je da Udba na sve motri i potom pravi grdne poteškoće svojim žrtvama.
Otišao je stoga na svoju prvu franjevačku i svećeničku službu u Konjic. Imao je tu dobrog kolegu Nijaza iz jugoslavenske vojske pa se družio s njim i njegovim društvom. U duhu ondašnjeg vremena pustio je i kosu te je zajedno s gitarom predstavljao lik neobičnijeg hercegovačkog franjevca. Držao je vjeronauk, okupljao mladež i počeo zapinjati za oko Udbi. Kada je s mladeži priredio javne maškare u gradu, onda je vlastima svega bilo dosta. Morao je napustiti Konjic. Uprava Provincije poslala ga je u Slano.
I tako počinju dijelovi u knjizi koji govore kako se hrvao s Upravom Provincije i s Upravom Kustodije, a i oni s njim. K tomu je pridodao i pokoju stranicu hrvanja s nekom braćom iz Provincije i Kustodije. Ljudi izvan crkvenoga područja ovaj će dio vjerojatno najteže razumjeti. Ali zato hoće one druge dijelove.
Dva su bitna grada za Ćorićevo bivovanje u SAD-u: Chicago i New York. Pun poleta počeo je u prvom, da bi se nakon toga uglavnom skrasio u drugom, jer je i iz njega znao izletiti. Radio je na kustodijskim izdanjima u Chicagu, bio je župni vikar u Hrvatskoj katoličkoj župi u New Yorku, u tom gradu upisao i studij psihologije, a gitara ga je odvela na mnoge puteve koji su vodili prema raspršenim Hrvatima, njihovim crkvama i domovima. Spoznajući njih i njihovu povijest, spoznavao je i sebe i svoju povijest. Udba mu je ustrajno bila za petama, još tamo od Konjica i potpisivanja Povelje 77. U tome im je pomagao i FBI koji je za njihov račun znao provaliti u prostorije na Hrvatskoj zemlji u New Jersyu tražeći oružje i središte za vojnu obuku. Pričinile im se takve radnje od predavanja, molitve i zajedničkog druženja koje je Ćorić ponekada tu provodio s mladeži što ih je okupio oko župe.
Posebno bih istakao jednu nit u čitavoj knjizi. Raspršeni Hrvati bili su, malo je reći, žedni da im dođe netko njihov i da ih okupi oko Boga i domovine. Dolazili su tada čak i oni koji su se bili udaljili od svoje hrvatske zajednice. Posebno se to osjetilo pred Domovinski rat. Naravno da su iz svega toga druženja nastajali i određeni pothvati. Nije li to poziv svim hrvatskim vlastima kako bi trebali djelovati? Vrijeme je davno bilo da otvore oči i sakupe raspršeno hrvatsko stado.
Nije Ćorić išao istaknuti ničiju sudbinu posebno, ali onu Stjepana Šege jednostavno nije mogao preskočiti. Sažela je svu kob hrvatskoga čovjeka. Zaustavimo se na njoj dok budemo čitali ovo djelo. I nastavimo biti otvoreni kako prema drugima našima u domovini tako i prema našima u iseljeništvu.
Miljenko Stojić
Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 27. listopada 2021.