Ante Gnječ, Od neretvanske doline do australskih prostranstava i natrag, Vlastita naklada, Canberra, 2014.

Slučajno sam došao do ove knjige. Poslali su mi je jer su čuli da ne bježim od sličnih sadržaja. A zbog čega bih? Naši u tuđini i dalje su naši sve dok se takvima žele priznavati.

Čitam da je izišla u svega 100 primjeraka u vlastitoj nakladi. Nije to njezin grijeh, nego grijeh društva u kojem živimo. Budući da nije provedena lustracija, novčano se pomažu i predstavljaju one knjige koje se ne brinu za sudbinu jedine nam domovine Hrvatske. A bilo bi tako potrebno da se pri nekoj našoj ustanovi osnuje knjižnica o našem iseljeništvu, pa da onda još ovakvih knjiga iziđe na svjetlo dana.

Naizgled nam sam naslov djela pred nama kaže o čemu se u njemu radi. No, to je ipak samo vanjski izgled i ništa više. Ispod njega skrivena je ne samo piščeva životna sudbina, nego i sudbina mnogih drugih. Nije, naime, jedini koji je prošao takav put. Kažu da se Hrvati vani već mogu brojiti u milijunima. Davno je to počelo, ali nikada tako snažno kao za vrijeme posljednje nesretne Jugoslavije.

Ante Gnječ odrastao je u mnogobrojnoj hrvatskoj obitelji. Mukotrpno se probijao kroz život ne zbog toga, nego zbog nenapuštanja svoga hrvatskog naroda. Shvaćao je da se ne mogu tako jednostavno preokrenuti misli u glavi i postati Jugoslaven. Ubilo bi ga to, razorilo mu dušu. Neki drugi su mogli i Gnječ ih s tugom i ironijom spominje.

Kušao se najprije snaći u svome neretvanskom kraju. Nije mu bilo teško raditi, samo je bilo teško doći do posla. On je bio određen za neke druge. I nije čudo da je u njemu sazrela odluka da mora preko granice. Takav je zov života. Može on više nego što mu dopuštaju.

Opasan prelazak jugoslavenske međe, logor u Austriji, sretno dobivanje australske ulazne vize. Tipična priča iz tih godina. Ali to je bio nažalost samo početak. Da bi uspio, morao si se itekako pomučiti. Gnječ podrobno ispisuje kako je to išlo u njegovu slučaju.

Iako je sve gledano kroz osobno stajalište, u knjizi je mnogo rečeno i o društvenom životu naših iseljenika. Okupljali su se oko svoje Katoličke Crkve, oko svojih hrvatskih društava i sanjali o povratku. Nije važno kada, samo da se dogodi. A ako se dogodio u jugokomunističko vrijeme, na vratu je se imalo jugokomunističke žbire. Zahtijevali su suradnju na svim poljima, a zauzvrat su ti obećavali da ti ne će uzeti putovnicu. Bila je to sloboda na njihov način.

Domovinski rat stvorio je potpuno drukčije društveno okružje. Gnječ, gonjen zovom domovine, množi svoje dolaske. Pritom uspoređuje stanje u Australiji i Hrvatskoj. Kuša popraviti što se popraviti da. Ali mnogo toga ne ide kako čovjek misli da bi trebalo. Posebno kada su se vlasti dokopali neojugokomunisti. Zbog svega u Gnječu raste i razočaranje. Pa zar stvarno ne može drukčije? Ili on možda previše očekuje? Shrvan bolešću piše o svemu u svome australskom domu. To mu produžuje život. Dobro je to uvidjela njegova kćerka Tomica pa ga je na sve ponukala. A na unuku je čitati i razmišljati o svemu.

Vrijedi uzeti u ruke ovakve knjige. Napisane su životom. Gnječ nije nikakav dokazani majstor riječi, iako je sve uredno napisao, nego je samo onaj tko želi ostaviti za buduća pokoljenja priču o hrvatskom odrastanju za slobodu. Nisu nam je dali, ali smo je neprestano sanjali. Neki su za nju pali, neki su se za nju mučili po bijelom svijetu i pomagali joj kasnije pri rađanju. Ali što god je bilo, rasla je u nama i činila nas ponosnima. Takva je i ova Gnječeva knjiga.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 11. svibnja 2016.; hrsvijet.net, 11. svibnja 2016.; glasbrotnja.net, 12. svibnja 2016.; hrvatski-fokus.hr, 27. svibnja 2016.