Ivan Bekavac, Slom crvene Orjune, Despot infinitus, Zagreb, 2015.

Miroslav je Krleža do 1945. znao biti u nesuglasju sa svojim »drugovima«, ali više nikada do svoje smrti. Shvatio je da je poražena njegova komunistička trocistička struja, a pobijedila Titova staljinistička. Zauzvrat ga je dotični obasuo svim počastima pa je bio nedodirljiva književna veličina i uzor čitavoj plejadi zaluđenoj jugokomunizmom. Tuđman nije pripadao tom okružju, unatoč partizanskom razdoblju svoga života. Zbog toga i jest mogao stvoriti hrvatsku državu, što mu pristaše Krleže i Tita, koji su već bili mrtvi, nikada nisu i nikada ne će oprostiti.

Ovo su ukratko temelji na kojima je Ivan Bekavac izgradio ovu izvrsnu knjigu. Dobro je da nije postupao revanšistički, zbog boravka na zloglasnom Golom otoku, nego je za svaku svoju tezu tražio činjenice i našao ih. Time nam je ne samo proširio znanje, nego se i kao čovjek uzdigao iznad svojih progonitelja. Na djelu je pokazao što znači istinska humanost i demokracija.

Iz ovih riječi ne bi se smjelo iščitati da Bekavac naivno govori o »kulturi sjećanja«. Ne, on nas dovodi nama samima i pomaže nam da u svojim dubinama otkrijemo i onda izbacimo sve jugokomunističke naplavine. Tek nakon toga moguć je miran suživot, bez obzira na sve naše raznolikosti.

Krleži i Titu naizgled je posvetio manje stranica nego li Tuđmanu. A ustvari neprestano je govor o njima dvojici i o njihovim pristašama. Kad ih je dovoljno ocrtao u povijesnom svjetlu, onda je progovorio o njihovu utjecaju u današnjem hrvatskom društvu. A taj utjecaj je takav da su na Tuđmana, kao domoljubnog simbola, iznijeli gomilu kleveta. I Bekavac ih, one najvažnije, nastoji demontirati. Čini to bez zadrške, ne pitajući se što će mu netko poslije reći na to. Jednostavno rečeno domoljub je i razmišlja svojom glavom.

Očito je da svaka revolucija potrebuje novac. Komunistička ga je imala u izobilju. Između ostaloga stekla ga je Staljinovom pljačkom crkava i manastira. Kad je to dovršio, onda je postrijeljao svećenike, đakone i monahe, njih 40.000. Iako su prisezali na narod, on taj novac nije vidio. Nestao je u komunističkim mutnim vodama. Nešto je, kaže Bekavac, stiglo i do Zagreba. Danas bi zaista bilo potrebno istražiti gdje je ovamo dospio, kao i što je s drugim partijskim novcem u hrvatskom društvu.

Nešto stranica u knjizi posvećeno je i partijskom agitpropu. Bekavac određene i navodi, kao Feral tribune, otkrivajući potanko njihovu pozadinu. Potpuno jednaka onoj uobičajenoj, partijskoj. Demokracija je što oni kažu, a ne što je toliko puta dokazano na djelu.

Prateći ovakva kretanja u hrvatskom društvu i kretanja u svijetu pisac se pita jesmo li pred novim totalitarizmom. Bilo kako bilo on drži da se nada u bolje sutra ne će utrnuti sve dok budemo vjerovali u hrvatsko narod i njegovo jedinstvo, kao što je to činio naš prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman. Time se odupro mogućem nastavku vladanja dotadašnjih političara, a novima koji bi mogli doći pokazao je put (knjiga je, naime, nastala u ozračju promjene hrvatske vlasti).

Naravno da izdavač nije pogriješio tiskanjem ove knjige. Zapravo, postao je primjer drugima. Moramo se boriti za prave poglede na život, inače će nas zamesti vjetar na ovoj vjetrometini. Oni koji žele stupiti na hrvatsku društvenu pozornicu iz ove knjige mogu naučiti kako ostati upamćen po dostojanstvu, a ne po savijanju kralježnice. Jednostavno, otvaraju nam se oči.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 10. veljače 2016.; hrsvijet.net, 10. veljače 2016.; glasbrotnja.net, 10. veljače 2016.