Zdravko Luburić, Miris pogorjela svjetla, I., II., Essegg, Osijek, 2009.

Zdravko Luburić živi u inozemstvu. Čak se i poznajemo. Pa mi onda u jednom razgovoru reče da je izdao dvije knjige pjesama o pobijenim hercegovačkim franjevcima. Čovječe! Što šutiš! Pročitao sam ih i zaključio da je Luburić nastojao duboko uroniti u događanja tih dana. Sudarili se svjetlo i tama. Na kojoj smo strani mi danas?

U duhu svoga dosadašnjeg pjeva Luburić uzima ime po ime iz niske pobijenih i pokušava se uživjeti u njegove posljednje trenutke, odgonetnuti kako mu je bilo i koju nam poruku šalje. Njih 66. Svijeće koje gore, a nemilosrdni ih vjetar nastoji utrnuti pod svaku cijenu.

Očito je da Luburić polazi od onoga što se dogodilo franjevcima na Širokom Brijegu. Uhitili su ih, ubili nabojem u zatiljak i onda zapalili u ratnom skloništu. Gorjeli su nevini na svome slavnom Širokom Brijegu. Tu su pohađali školu, tu su bili profesori, tu su učili svoj hrvatski narod katoličkoj vjeri i domoljublju. Sada izgleda kao da je došao kraj svemu tome. Njih ubijaju, zgrade ruše. Posljednja vremena kucaju na vrata.

Gusto je Luburićevo pjesničko tkanje u ovom slučaju. Prožimaju se neprestano bol i nada, poraz i pobjeda. Prstima dotičemo bridove našega postojanja. Danas jesmo, a sutra nas čeka nešto novo. Pobijeni franjevci znali su što je i tko je to »novo«, njihovi progonitelji očito nisu. Ovi stihovi itekako govore o tome. Mučeništvo nije poraz, mučeništvo je pobjeda.

Dok polako odlažemo Luburićeve knjige, u nama titraju likovi pobijenih, ljudske sudbine na pijedestalu života. Dogodilo se što se dogodilo, danas podvlačimo crtu. Ima smisla patiti, ima se smisla hrvati s tamom, jer nas na kraju čeka svijetla pobjeda i trajan spomen našega imena.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 15. veljače 2015.; hrsvijet.net, 14. veljače 2015.; glasbrotnja.net, 14. veljače 2015.