Marko Bošković, Pod kupolama sunca, II, Matica hrvatska, Stolac, 2011.

Domovinu možeš voljeti, a možeš je i prezirati. Tako jednostavno. Ovisi to od toga imaš li osjećaja za opće dobro ili samo sebično gledaš na sebe.

Marko Bošković nastupa kao čovjek i pjesnik koji traga za onim zajedničkim u svima nama. Nalazimo se pod kupolama sunca, naizgled smo različiti, iako smo u biti isti. Bačeni smo na ovu zemlju u prolaznost, uspijemo li odgovoriti kako treba jednoga nas dana čeka vječnost. Imamo li snage za to?

Prvom pjesmom u zbirci Hrvatski troplet Bošković zapravo kazuje sav svoj stav pred zagonetkom ovozemaljskog života. Hrvatski troplet,/ na kamenu je/ uklesan/ božanski znamen:/ Molitva za MIR!/ SLOBODU! i/ RAD!/ AMEN! Nije stoga čudno da mu je bliz Domovinski rat, da se na njega ne nabacuje blatom kao oni potekli iz jugoslavenskog okoliša. Zna što se događa, žao mu je svoga naroda, žao mu je što se zlo tako bezočno izlijeva, iako nema nikakvog razloga. Uostalom, i sam je bio prognanik, duboko zahvalan onima koji su ga tada primili. A prognan je iz hrvatskih zemalja gdje se još govori ikavica, iz hrvatskih zemalja gdje se Bog stavlja na prvo mjesto. Ne može i ne želi to zaboraviti. Neprestano se vraća takvim slikama i progovara o tom svijetu čak i onda kada mu je pred očima poglavito priroda oko njega. On je zaista svoj, pošten i jednostavan. Čitatelj to itekako osjeća te dobije poriv slijediti ga na tom putu.

Pjesme su napisane slobodnim stihom što doprinosi njihovoj približenosti našem svakidašnjem životu. Uz to pjesnik navodi i stvarne događaje, poput onoga kad je u sarajevskom tramvaju na pravdi Boga ubijen Denis Mrnjavac (Ubojstvo Hrvata u tramvaju). Stalo mu je oplemeniti sebe i svoju okolinu. To je i uspio.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 10. studenoga 2013.; hrsvijet.net, 9. studenoga 2013.