Ljerka Car Matutinović, Jabuka puno krilo, Riječ, Vinkovci, 2007.

Ostati vjeran predaji i postati poznat, nije tako lagano u ovo suvremeno vrijeme. A još je teže ako si dopustiš stvarati književnost na nekom narječju, npr. čakavskom. Ljerki Car Matutinović to je ipak uspjelo. Očito se ne treba bojati uzdignute glave ići ovim svijetom i nikome se ne ulagivati.

Pred nama je njezina sabrana knjiga pjesama. Prohujale su mnoge godine otkada se ona počela baviti pisanjem. Prvu zbirku Vrijeme rastanaka objavila je još 1971. Ustrajno i smjelo tkala je svoje književno platno i obogaćivala svoje suvremenike. Zbog toga je dobila niz nagrada i ušla u razne domaće i inozemne antologije.

Ljerka Car Matutinović pjesnikinja je našeg lijepog juga. Domaća »rič«, domaće nebo i ljubav prema domovini zvone kao zvona na razasutim crkvicama za neki blagdan. Ona uranja u postojanje oko sebe, zamjećuje njegovu ljepotu i želi nam je posredovati na jednostavan način. Ne igra se isprazno riječima kušajući dokazati svoju vještinu, već se njima igra da bi nam pokazala ljepotu našeg postojanja. Često to čini na ispovjedni način, tako da je kritičari nerijetko označavaju nježnom liričarkom.

Teme su njezinih pjesama naravno različite, ali jedna nekako iskače: ljubav. I nju i sve ostale nekada obrađuje na ozbiljan, nekada na šaljiv način. Može nam se čak učiniti da slušamo srednjovjekovne pjesnike. Plovi tim vodama i traži nit života. Kod nje ako i ima boli, to nije razočaranje. Njezine pjesme su sunčane i bistre, baš kao i podneblje odakle dolazi.

Druženje, dakle, s pjesmama Ljerke Car Matutinović nipošto nije vrijeme potrošeno na puku zabavu. Njezine pjesme donose ljepotu, istinu, dobrotu, odnosno poruku.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 12. listopada 2009., 13.15 – 13.45