Iva Nuić, Cvita cvit, Naklada DHK HB, Mostar, 2008.

Nekada se u Hercegovini ikavica govorila na sve strane. Međutim, ona je sada rijeka ponornica koja se pojavljuje od vremena do vremena. Dokazuju to i ove pjesme za djecu Ive Nuić.

Pjesnikinja je dugogodišnja učiteljica i odgojiteljica. Vidi se to lijepo i u njezinim pjesmama. Nisu pisane samo da se nešto napiše, one žele nešto poručiti. I nije pritom važno o čemu se govori. Može to biti čisti lirizam, neki narodni običaj, vjerski blagdan... Puno je toga oko nas o čemu se može djeci progovoriti.

Druga važna crta u ovim pjesmama jest isticanje osjećaja istine i pravde. Vrlo je lijepa / Kad je kupe, / A jako ružna / Kad s njom očiste / Sve podove i rupe. (Metla) Ne bi bilo loše da ovu pjesmicu pročitaju i stariji. Vjerujem da bi bilo manje nesporazuma. Zbog toga pjesnikinja opominje djecu da na vrijeme počnu misliti o svome ponašanju. Naravno ima u zbirci još pjesama tematski srodnih ovoj. Poglavito su to one u kojima se djecu potiče reći hvala za neku uslugu.

Naravno da bi se moglo nabrojiti još podosta crta ovoga pjevanja, ali zaustavimo se na onoj koja djeci donosi sliku njihove zavičajnosti. Lijepi običaji rodnoga kraja, šume, polja, pa i vjetar kad zašumi. Bog nam je dao taj određeni prostor i mi se u njemu ostvarujemo kao ljudi. Slike zavičaja nose se duboko u svojim grudima. Preplavljuju nas zbog toga jednostavnost, ljepota i ljubav.

Čitava zbirka prožeta je ikavicom, čak i onda kad su pjesme napisane standardnim hrvatskim književnim jezikom. Nažalost premalo je kod nas književnosti koja se ne boji odjenuti ikavštinom. A to je ona bit naše jezične i narodne samobitnosti. Sazrijevanjem novog političkog okružja, saznanjima na polju etnogeneze i to će se polako početi mijenjati. Samo da taj dan bude što prije!

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 12. srpnja 2010., 13.15 – 13.45