Marin Sabić, Preporod idealizma, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2006.

Kao i političko, tako i književno vrjednovanje u hrvatskom narodu još uvijek trpi od zabluda prošlosti. Zbog toga se malo govori o Marinu Sabiću, uglednom književniku s početka 20. st. Taj propust pokušava ispraviti Božidar Petrač ovim njegovim izabranim djelima.

Prekretnica u Sabićevom životu i pisanju jest njegovo obraćenje. Teško oboljevši na očima otišao je u Lourdes i progledao, ne tjelesno, nego duhovno. Otada piše djela katoličkog usmjerenja. Sam put u Lourdes pretočio je u zanimljiv putopis.

Obraćenje i poetika koja se dobrano razlikuje od njegovih sunaraštajnika, zacijelo su doprinijeli njegovom guranju u stranu. K tomu treba pridodati i to da je za života objavio samo dvije knjige, dok su svi njegovi drugi radovi razasuti po različitim časopisima. Jednostavno stoji osamljen izvan okvira bilo kakve epohe.

Neki kažu da je u svoje vrijeme bio najbolji hrvatski mistični pjesnik ter ga stavljaju uz bok danas velikih pjesnika, kao što su Kranjčević, Domjanić, Nazor, Vidrić, Gjalski, Matoš... Njegovo pjesništvo stoji u začetku »katoličke moderne« unutar hrvatske moderne. Prepoznavši u njegovim djelima duhovnost naspram tvari hvali ga velikan Matoš. Nu, on je u njemu prepoznao i književnika koji je među prvima u nas otvorio vrata novim europskim književnim strujanjima.

Za očekivati je da će današnja književna kritika ponovno baciti svoj pogled na ovog neopravdano zapostavljenog književnika. Pitanje je samo živi li još ta kritika u prošlom sustavu, odnosno u različitim inačicama totalitarnih sustava ili je pronašla snage krenuti novim stazama.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 9. lipnja 2008., 13.15 – 13.45