Viktor Jerofejev, Dobri Staljin, Fraktura, Zagreb, 2006.

Je li vas ikada zanimalo kako su živjela i kako sada žive djeca komunističkih moćnika? Imate prilike to saznati iz ovog romana, autobiografije, što li je već! Pisac nas izvješćuje da je pripadao moskovskoj »zlatnoj mladeži«, djeci članova politbiroa, Brežnjevljevih pomoćnika, ministara, veleposlanika, generala. (str. 266.) Ne govori o tome ironično, pokajnički, već samo ustvrđuje i s mišlju o novim vremenima u svojoj glavi sve pokušava raščlaniti.

Život u obilju (za tadašnje sovjetske i komunističke prilike), očevo službovanje u inozemstvu, hod u svijetlu budućnost. U takvom ozračju rastao je pisac Jerofejev i postajao buntovnikom, ali ne zbog uvjerenja, nego zbog obijesti. Nije onda čudno da ne kritizira komunizam svoga oca i svoje obitelji, Staljina, kojeg je i sam imao priliku upoznati. Njemu su sve to slike djetinjstva i mladosti, o onima koji nisu imali ni jedno ni drugo nema ni riječi u ovom djelu. Na kraju se sve ustvari pretvara u sudar prebiranja po uspomenama i kraha jedne ideje. Autor nema nekog posebnog značenjskog odnosa ni prema jednome ni prema drugome. On jednostavno živi život i pušta da ga nosi ovozemaljskim stazama. No, ne zaboravlja slijediti današnje klišeizirano pisanje ispunjeno spolnošću, pornografijom, raspojasanošću, izočnošću sudova o životu izvan nama vidljivog svijeta.

Ovo djelo ima smisla pročitati samo da bismo vidjeli kako je bivši sustav utjecao na one koji su mu služili i na njihovu djecu. Ni njih nije štedio, ako su pogriješili. Staljinu je sasvim prirodno bilo smaknuti najbližeg suradnika za glavu. Na kraju se oblikovao soj ljudi koji kao hipnotizirani vjeruju u sustav i ne odriču ga se ni onda kada odlazi s povijesne pozornice. Koliko je takvih među nama? Razmislimo o tome, a najbolje bi bilo da oni to sami učine u što većoj mjeri.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 7. siječnja 2008., 20.30 – 21.15