Ivana Sajko, Rio bar, Meandar, Zagreb, 2006.

Listam danas neke stare novine i naletih na članak u kojem hrvatska spisateljica kaže da je oficirsko dijete. Zbog toga je njoj odnos prema Bogu, hrvatstvu i sličnom odmah bio jasan. Slušajući 90-ih nekog župnika kako propovijeda za vrijeme ponoćke nije se mogla načuditi čemu se on to raduje novome što je nastalo nakon pada Berlinskoga zida i zbog čega, po njoj, miješa politiku u vjerski obred. Pade mi sve ovo na pamet dok sam čitao ovaj roman. Iznenadi me kao i spomenuta spisateljica. Mislio sam na početku kakve veze ima što je oficirsko dijete, neka se konačno dozvala pameti, kad ono... Ovaj roman nahvališe kao izvrstan, rekoše da se dotiče Domovinskog rata u pozitivnom svjetlu, kad ono... Tako je to kada jugoslavenski, zapadnobalkanski i slični duhovi nikako da puste određene osobe, ili one njih, svejedno.

Ne ćemo pogriješiti ako kažemo da je roman pisan s namjerom, ta kako bi drukčije i nastao. Nu, ovaj je roman pisan s namjerom više. Trebale su za njega čuti određene uši da bi nastao njegov »slavni« put kroz prostor i vrijeme. Oprostite, ne rekoh, o čemu točno radi. Jednostavno ga je prepričati. Ženska osoba u skloništima je sanjala o povratku svoga dragog s bojišta, a njega nikako nema. Prolaze uzbune, prolaze povratnici..., ona i dalje čeka u baru i pije. Naravno da se i opije, k tomu pripada i spavanje s neznancima. Događa se i poneko ubojstvo, ona i dalje baulja kroz život i pije. Jesam li sve ispričao? Ne spomenuh da se obilato koristi prostotama, blasfemijom i sličnim. Evo, nije bilo teško za prepričati, ali mi ipak žao vremena. 

Sliku s naslovnice ne ću spominjati. Ako zbog nečega budete mislili da baš morate pročitati ovaj roman, možda vas upravo ona odbije od toga. Ipak pristojni ljudi neke stvari ne čine javno.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogleda, Međugorje, 15. rujna 2008., 13.15 – 13.45