Ljubica Benović, Kliješta za razbijanje orahove ljuske, Matica hrvatska, Grude, 2006.

Prilično je teško pisati pjesme. Nije to tek puki osobni izričaj, već nešto o čemu počesto govori Ljubica Benović u ovoj svojoj novoj knjizi. Život je poput zrcala, ali zrcala koje je netko razbio i čije ostatke neprestano treba skupljati. Benovićka se ne boji tog napora. Uporno i samozatajno prekapa po svojim uspomenama, doživljajima trenutnog života i plete pjesmu koja teče poput rijeke ponornice: sad je ovakva, sad je onakva.

Dva su zemljopisna pojma u potki autoričina zanimanja: rodni kraj Drinovci i Zagreb u kojem se odvija njezin današnji život. Između su poneka sjećanja na odlazak u nepoznato, u Sarajevo u mlađim danima, odlazak na more i još ponešto sličnoga. Poput kliješta koje razbijaju orahovu ljusku rastvara Benovićka svoju nutrinu. A ona je uvijek tankoćutna, željna zaštićenosti, puna ljubavi za život oko sebe. Na taj način stvorila je pjesme koje se dotiču onog zavičajnog u našoj dubini i upravljaju nas prema onome što je opće, nadvremensko, zajedničko.

Svakako treba spomenuti Benovićkin način pisanja pjesama. Stih je slobodan, a ponekad se ne zna je li to više pjesma ili pjesma u prozi. Može nam se pokatkad učiniti da se radi tek o zapisu, nedovršenom, ostavljenom takav kakav jest. Neki uradci imaju naslov, neki ne. Naslov ciklusa »Maleni otok Krapanj« ispisan je vrstom slova kao i sve drugo u knjizi, izuzev pjesama u samom ciklusu koje su ispisane sasvim drugom vrstom slova. Nisam najbolje shvatio zbog čega je to tako. Sve u svemu, pjesme polagano teku svojim tokovima, unatoč nemoći da ih se lako lansira na tržište (Pjesme).

Hvalevrijedno je što je Matica hrvatska, ogranak Grude, izdala ovu zbirku pjesama. Povezanost ljudi i krajeva ostaje netaknuta unatoč svim granicama.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogleda, Međugorje, 20. listopada 2008., 13.15 – 13.45