Ivica Mlivončić, Muslimanski logori za Hrvate u BiH u vrijeme rata 1991. – 1995., Naša ognjišta – Zbornik Kačić, Tomislavgrad – Sinj, 2008.
Slike srpskih logora iz nedavnog rata u BiH obišle su svijet, tako i ono nešto hrvatskih. Međutim, isto se nije dogodilo s bošnjačkim logorima kojih je bilo više od 3 o kojima su govorili neki bošnjački predstavnici. Međutim nakon ove knjige Ivice Mlivončića sve se stubokom mijenja, jer nije pisana snagom sile, nego snagom dokaza.
Knjiga započinje predgovorom u kojem svoje dojmove o njoj, odnosno o bošnjačkim logorima, ukratko iznosi Mirko Zelenika, predsjednik Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata. Nakon njega slijedi proslov samog autora. Želi razjasniti zbog čega je uopće napisao jednu ovakvu knjigu, treću u nizu s tematikom istoga rata. Građu je rasporedio u 3 dijela. Prvi dio knjige uspio je pokušaj raščlanjivanja muslimanskih logora za Hrvate u ratu u BiH 1991. - 1995., kao i samog pojma logora. U drugom, pak, dijelu knjige donesen je popis muslimanskih logora za Hrvate u BiH. Na njegovom kraju uz zaključne misli nalazi se i nekoliko fotografija. Sve nisu za gledanje, osobito ako nam je želudac slab. Treći dio zbirka je dokumenata nastala u razdoblju 1993. - 1996., kao i u razdoblju 2000. - 2008. Podrazumijeva se da u ovakvim knjigama nije izostao ni popis literature i kazalo imena.
Postavlja se logično pitanje tko je kriv za spomenute i nespomenute logore? Edhem Žilić u javnost je iznio podatak da je Međunarodni crveni križ imao pravo pristupa bošnjačkom logoru samo uz odobrenje koje je posebno potpisivao Haris Silajdžić. To je onaj isti političar koji je za Al Qaidinu bombu u Mostaru rekao da su to Hrvati uradili sami sebi. Isto tako svojedobno je javno optužio hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana da je glavni odgovoran za sukob bosanskohercegovačkih muslimana s bosanskohercegovačkim Hrvatima. Mlivončić donosi i još neke zanimljivosti, ali o drugim bošnjačkim ličnostima. Reis dr. Mustafa ef. Cerić javno je napao Ivu Miru Jovića zbog njegove izjave da je pod nadzorom Armije BiH bilo 40 logora. Uskliknuo je da nikad nije čuo za hrvatske logoraše i pozvao Jovića da se javno ispriča (Slobodna Dalmacija, 12. svibnja 2006.). Ne štedi Mlivončić ni druge muslimanske vjerske dužnosnike u BiH. Između ostaloga navodi da je glavni konjički imam Nezim ef. Halilović bio zapovjednik 4. lake muslimanske brigade, da je posjećivao logor u Pokojištu i osnovao logor u Kralupima.
Prikaz načina ratovanja mudžahedina čitatelj bi najradije preskočio. To naročito vrijedi za one dijelove koji govore o njihovom načinu ritualnog ubijanja.
Ne treba se zanositi i očekivati da će se nakon ovoga dramatično popraviti izvješćivanje o navedenoj problematici. Igračima iz sjene ova knjiga ne ide u prilog. To su oni, predvođeni Britancima, koji su naširoko razglasili zločin u Ahmićima, ali ništa lakši zločin nad Hrvatima u Trusini, napravljen isti dan, duboko su skrili. Međutim, tražitelji istine uvijek će je naći. Pomoći će im u tome i ovakve knjige. Nakon toga svi ćemo zajedno zaključiti: bilo i ne ponovilo se.
Miljenko Stojić
Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 8. veljače 2010., 13.15 – 13.45