Print Friendly, PDF & Email

Slavko Degoricija, Nije bilo uzalud, ITG, Zagreb, 2008.

Dok je bjesnila »detuđmanizacija«, među političarima, bivšima i sadašnjima, malo je bilo onih koji su se usuđivali o vremenu predsjednika dr. Franje Tuđmana otvoreno govoriti kao o dobrom vremenu. Slavko Degoricija nije bio takav. Piše knjigu o burnim ratnim vremenima kad se bavio politikom i susretao s prvim hrvatskim predsjednikom. Kao moto navodi najprije Tuđmanove riječi: »San o Hrvatskoj sanjali su mnogi, a dosanjali smo ga mi, naša generacija.«; Nakon toga navodi svoje riječi: »Velika je čast biti sudionikom u stvaranju tog vjekovnog sna.« Tako jednostavno i tako jasno.

Građu u knjizi uvjetno bismo mogli podijeliti na tri dijela. Prvi i najveći dio raščlamba je tijeka događaja u Domovinskom ratu i Degoricijevo sudjelovanje u njima. Drugi dio jesu njegovi intervjui i opis sudjelovanja u obnovi i gospodarskom razvitku Republike Hrvatske. A onda pametno donosi temeljne dokumente nacionalističke i ekspanzionističke srpske politike, čime manje upućenom čitatelju pruža mogućnost lakšeg razumijevanja čitavog okružja. Tu je i korištena literatura, kao i razni prilozi. Uglavnom, knjiga se doima zaokruženom cjelinom i djelom koje u sebi sadrži značajke memoaristike i znanstvenosti.

Da je Degoricija čovjek koji samostalno misli, vidi se i po njegovom ocjenjivanju drugih sudionika u ratnom vremenu. Njegove su ocjene samosvojne i ne mirišu na puko prepisivanje onih već zadanih. Spomenimo samo neke. Veljka Džakulu predstavlja kao čovjeka koji je najprije bio veliki srpski nacionalist, da bi se nakon krvavog ratnog početka prometnuo u čovjeka koji traži suživot srpske manjine s većinom u Hrvatskoj. Milorada Pupovca prikazuje kao lašca. Zalagao se za puštanje skupine srpskih liječnika, koji su uhvaćeni na krijumčarenju potrepština srpskim pobunjenicima, obećavajući da će se založiti da pobunjeni Srbi puste doktora Ivana Šretera, iako je znao da je on već duže vrijeme mrtav. Loše je u ocjenjivanju prošao i Hrvoje Šarinić, kao i Gojko Šušak, Ivić Pašalić, Josip Manolić, Stjepan Mesić... Dokazuje da tzv. Međunarodna zajednica, za razliku od Hrvatske, ne želi uspostavu mira u Hrvatskoj. Zbog toga je švedski general Lars Eric Wahlgren, zapovjednik svih Unproforovih snaga u Hrvatskoj i BiH, potjeran nakon samo mjesec dana službe. Grijeh mu je bio što je u tako kratkom vremenu shvatio o čemu se radi i počeo postupati u skladu s tim.

Ovakva djela naravno da su uvijek pokušaj građenja spomenika samome sebi. Ipak, u ovome slučaju to nije tako zazorno. Degoricija o svemu govori argumentirano spašavajući tako od zaborava mnoge bitne stvari. Na taj način gradi i spomenik svima nama. Opstali smo u teška vremena i iz svega toga trebali bismo izvući određene zaključke. A oni zacijelo nisu da se odričemo tih naših pobjeda i svih onih koji su u njima sudjelovali.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 15. veljače 2010., 13.15 – 13.45

Osobno