Print Friendly, PDF & Email

Uvod

Pred nama je čovjek i njegovo djelo u rasponu od književnosti do novinarstva. Radi se o Zdravku Nikiću. Nekada sam pisao o njegovim knjigama usredotočujući se na njih. Za ovu prigodu više sam se usredotočio na cjelokupnost njegova djela tražeći mu temeljnu nit. Pa sam tako u njegovu životopisu pronašao da je kao mali pomagao majci Anđi u tkanju. Ona nije bila pismena s obzirom na slova, ali je bila pismena s obzirom na pripadnost. Pjevušila je umilnim glasom malom Zdravku junačke pjesme te mu pričala razne predaje i legende. Korist je bila dvostruka. Njegova duša dobivala je pravilan odgoj, a nije ni zaspao tijekom pomaganja. Tako je nastao Zdravko kakvog ga poznajemo.

Ja ću danas iznijeti nešto od onoga što sam pisao o dvjema njegovim knjigama. Jedna je prozna, druga pjesnička. Nekako ga obasjavaju u njegovoj cjelovitosti.

 

Sime života vičnoga (2011.)

Kao i prema svemu drugome, tako i prema kraju u kojem si rođen i odrastao možeš se odnositi na različite načine. Slaviti ga i drugome ga nametati, mrziti ga i pokušati se ukorijeniti negdje drugdje, lutati svijetom, ali mu se ponovno vraćati... Čini mi se da se ljudi najviše drže ovog zadnjeg. Nakon što sve vidiš shvatiš da ti je ipak mjesto tu, jer se ti i to podneblje najbolje razumijete.

Zdravko Nikić također je krenuo ovim putem. On, odnosno profesor ili pripovjedač u knjizi, promatra svoj život kroz ljude i kraj iz kojeg je potekao. Nije to priča o tvarnom bogatstvu, priča je to o bogatstvu duše. Pred našim očima neprestano titra sklad podneblja i ljudi koji ga nastanjuju. Bude tu i krivih nota, povišenih glasova, ali na kraju sve opet nekako dođe na svoje, ako se čovjek usudi povjerovati onome dubinskome u sebi.

U središtu radnje je Stipan Trnovac, dok su profesor i Mate, Stipanov sin, sporedne bitne ličnosti. Upravo tako. Bez njih bi govorenje Stipana Trnovca ostalo bez glasa. A nijedan od sve trojice nije obećavao da će se zadržati na škrtom ozemlju. Stipan se najprije otisnuo u svijet da bi postao fratar, nakon toga promijenio je život i počeo studirati te onda naprasno prekinuo taj studij i vratio se kući. Mate odlazi u svijet nakon što mu otac ne da oženiti djevojku koja mu je prirasla srcu. Profesor dolazi iz grada, voli knjige i pričati s ljudima te im pomagati svojim rašljarskim umijećem da u škrtom ozemlju pronađu vodu. Povijest s krša počinje se raspletati pred našim očima. Pisac poput grčkog rapsoda prebire po žicama svoga književnog glazbala i na primjeru malog kraja priča nam o cjelokupnoj duši hercegovačkog krša.

Nije dotaknuto samo jedno razdoblje, nego se radnja više-manje proteže od Prvoga svjetskog rata pa sve do naših dana. Time je roman dobio na zanimljivosti i važnosti. Pisac se pokazuje kao čovjek koji duboko razmišlja o povijesti svoga naroda. Ona za njega nije lutanje ovozemaljskim stazama već tesanje svoje naravi i pristajanje uz ono što smo usisali već s majčinim mlijekom. To izdati znači pogaziti sve ono što ti je najmilije. Možda je ponajbolja slika za ovo sprovod čovjeka koji je bio pripadnik komunističke partije, dok je u isto vrijeme činio sve što je mogao za svoj narod. Istina krišom, ali išao je i u crkvu te redovno on i sva njegova obitelj primali sakramente. Ne zamara se pisac, a ne bismo trebali ni mi, teškim pitanjem je li mogao i drukčije ići kroz život. Na njega je, naime, izuzetno teško odgovoriti. I ostat će takvim, jer odgovoriti značilo bi do kraja shvatiti hudo komunističko vrijeme. Pripovjedač pripominje kako su mu na sprovodu govorili njegovi »drugovi«, ali i fratar čija je priča bila sasvim suprotna od njihove. I svi su prihvatili njegovu, a onu prvu odbacili. Došlo je do pročišćenja. Pokojnik se pročistio već prije, kako rekosmo, a drugi na njegovu sprovodu. Kamo sreće da i danas bude tako, ali mimo sprovoda. Svi smo potrebni svojoj uskrsloj državi, pokajani, ne, dakle, kao oni koji smo samo prevrnuli kabanicu.

Pokajanje u romanu zauzima središnje mjesto. Čovjek nakon svoga lutanja shvati da ne može tako nastaviti i da mora drugim stazama krenuti ovom zemljom. Istina, grijeh ponekada još dugo pritišće čovjeka, čak preusmjerava njegov život i život njegove obitelji, ali to ne znači da treba ostati tvrdokoran. Dogodilo se to i Stipanu Trnovcu. Nakon iznenadnog prekida studija uspio se ponovno udomaćiti u svome kraju. Zbog načitanosti i mudrosti ljudi su ga cijenili te je postao i glavarom sela. Prosuđivao je u njihovim razmiricama i povećavao svoj ugled. Ipak, jednoga dana je popustio i primio mito. Bilo je to prvi i zadnji put, međutim dovoljno da se njegov glas počne načimati govorkanjem u selu i dovoljno da ga neprestano probada u grudima. Sustigao ga je i drugi nepromišljeni grijeh. U mladosti se jedno vrijeme bio odao slobodnijem životu pa je griješio sa seoskom ljepoticom Marom, a griješili su i drugi. Kad mu je sin Mate rekao da bi htio oženiti Marinu Ljilju, mrak mu je pao na oči. Ona se rodila devet mjeseci nakon što se sastao s njezinom materom. Što ako je ona baš njegova kćer, a ne onih ostalih ili onoga čije prezime nosi? Kako to objasniti Mati i drugima? Grijeh nastavlja rovati po čovjekovoj nutrini i sudbini.

Ovdje moramo istaknuti i jezik kojim je roman napisan. Stipan rabi ikavicu, iako dobro poznaje hrvatski standardni jezik kojim se služi pripovjedač. Iz toga se da iščitati žal za tom podvojenošću u hrvatskom biću. Jedan jezik govorimo kod kuće, drugi u školi i ostalim javnim prostorima. Ne bi li bilo vrijeme vratiti se tim korijenima? Neka ovo pitanje ostane visjeti u zraku, bar za sada.

Ako bismo htjeli ocijeniti kako je pisac uspio obraditi zadanu temu, mogli bismo reći da je to izvrsno učinio. Prikazao je hercegovački kraj upravo onakvim kakav on jest. Nešto smo o tome već rekli, a ostalo ćemo vidjeti kad sami pročitamo roman. Meni je ovdje samo bitno naglasiti da nije nastojao da nešto na silu bude onakvo kako je on to zamislio u svojoj glavi. Pripovjedač je sebi i svojim likovima dopustio dovoljno prostora za razmahati se i izreći svoju istinu o životu. Ona je različita, ali uvijek pristaje u taj hercegovački okvir. Pritom on nipošto nije izvan prostora i vremena, nego skladno diše sa svim drugim poštenim okvirima.

 

Zavičajna rapsodija (2016.)

Dok čitam Nikićeve stihove ne mogu a da se ne prisjetim pojma modernosti. Ne ćemo sada odlaziti predaleko, recimo samo da je tu negdje i pojam avangarda, da bi na kraju svega došao postmodernizam i Novi svjetski poredak. Uronjeni smo u sve to i ako se vladamo drukčije udar će stići, ne bojmo se. To je kao u primjeru Hercegovaca i Hrvatske. Nije važno što ljudi tako ne misle, važno je što kaže zlobna, sebična manjina. Stereotipi su skovani i ne smije se ići protiv njih. Ipak, samosvjesni odmahuju rukom i nastavljaju svojim putem.

Zbirka pjesama pred nama zaista se ne drži silom nametnutog načina razmišljanja. No, to ne znači da nije suvremena. Ona zapravo razmišlja o svijetu oko nas, ukazuje nam na zapretane datosti da bismo si priznali da su lijepe i da smo ih nepravedno gurnuli u stranu. Ničim nije opterećena, najmanje time da se svidi kritičarima u trendu. Provokativna je na dubokouman način. Prigrljuje suvremenost kao datost sadašnjega trenutka, ali ne i njezinu postavku o hermetičnosti, kraju povijesti, nemogućnosti nakon raznih zala ponovo pisati o dobru, neangažiranju u svijetu oko nas. Ma, nema umjetnosti ako nema određene poruke, zapravo i pokušaj bježanja od poruke određena je poruka.

U četiri raznorodna ciklusa pjesnik je smjestio svoj pogled na svijet. Ono što ih povezuje opet je jedan pojam, rapsodija, i to zavičajna. Doživljujemo svijet, ljepotu i dobrotu, ali ne negdje izvan prostora i vremena već u svome zavičaju. On je tamo gdje smo se rodili, gdje smo nastavili živjeti ili djelovati. Naizgled stereotipno, ali tako važno za zdrav odgoj. Uostalom, modernost nam upravo njega stavlja pod nos, jer dušu ne priznaje. Kod Nikića je drukčije, i zdrav odgoj i zdrava duša trebaju da bi čovjek bio cjelokupna ličnost. Kada se takav pogled rodio u njemu? Možda tada kada su ga roditelji prvi put išibali zbog pokušaja krivog hoda kroz život. Nakon što je sve sazrelo u njemu napravio je zavjet. teškin tokmakon/ drobin/ riči// i gradin/ počivalište/ vično// neispivanoj pismi (ispunjan zavit svoj). Život je zaista tijek, traži od nas napor koji je sladak kada shvatimo da smo njegov dio, a ne da je on naš teret.

Moram se vratiti na početke zbirke. Pjesnik priča o jednome popodnevu. Udarila bura i tuče po krovovima, kovitlajući zrakom neke zgužvane novine. Urlala je bura i u njegovu djetinjstvu, samo ne bijah tada/ šiban šamarima njenim/ već skutren u krilu/ zabrinute majke/ zaštićen// kraj tople/ crne peći (Zimsko popodne i ja) Zaista, na kraju krajeva sve se svodi na to, nekada smo bili mali, nekada nas je netko zaštićivao, sada smo mi na potezu, pa će onda doći Onaj koji nam je dao početak i promotriti kako smo to išli ovim prašnjavim zemaljskim stazama. Ne ću pitati što ćemo odgovoriti. U vremenu smo kada stvaramo svoj onostrani usud. Nikić je znajući to svemu pridodao i ovu zbirku pjesama. Razmišljamo s njom, zaključujemo, radujemo se životu.

 

Epilog

Spremajući ovaj kratki prikaz Nikićeva života i rada primijetio sam da sam pišući o njemu redovno rabio pojam »rapsodija«. Kako nas enciklopedija uči on dolazi iz grčkog pojmovlja i označava recitatora epske poezije. U Europi se počeo koristiti u 16. st. kao oznaka za literarne forme, da bi se u 18. st. književna rapsodija prvi put vezala uz glazbu. I tu stanimo. Čitajmo Nikića koji je suvremeni književnik s rapsodijom u njedrima kao Bogu umilnom glazbom. Onom našom, onom hrvatskom.

Miljenko Stojić

Predstavljanje, Mostar, 24. studenoga 2021.

Osobno