Milan Lončar, Sunce na zalazu, Franjevački muzej U kući Oca mojega, Posušje, 2022.

Pjesme se obično pišu u ranijoj dobi. Ako ništa drugo, onda potajno. Pa se onda pale ili se samouvjereno istupi naprijed. U Lončarevu slučaju to se sve nekako ispremiješalo. Rano počeo pjevati, a kasno počeo paliti, srećom neuspješno.

Zbog svega toga i sama zbirka pred nama neuobičajeno je sastavljena. Obično to bude od nešto pjesama i puno manje ciklusa, a ovdje je zapravo riječ o četiri pjesnikova životna doba. Najprije je to ono rano, u ovom slučaju srednjoškolsko jer očito nije pjevao u pučkoškolskom, zatim dolazi doba njegova zauzetog rada u tuđini, to je Švicarska, doba pedesetih životnih godina kada se počinju u primisli svoditi životni računi i onda ono nešto kasnije doba kada se oni zaista počinju svoditi. Tako pratimo pjesnikov životni razvoj, potpuno prirodan jer mu nije bilo na pameti da se »proslavi« svojim pjesmotvorima. Oni bi od vremena do vremena iskočili iz tame i onda se opet tamo vratili. On zna zbog čega se to tako dogodilo, a mi nakon iščitavanja zbirke zaključujemo da bi bolje bilo da se sve odvilo na drugi način.

Dobro je da je Lončar u uvodu naveo kako se uopće počeo baviti pisanjem pjesama. Kaže da je to bilo na nagovor, da ne kažemo naredbu, profesora hrvatskoga jezika gosp. Nikole Ljubičića. Tražio je, naime, od svih đaka, a ne samo od Lončara, da se okušaju na tome polju. Ne znam je li se itko kasnije pokazao u punom pjesničkom svjetlu, što će Lončar vjerojatno negdje posvjedočiti, ali znam da je postupio dobro. Po pročitanom u zbirci iz Lončara je izvukao pravu pjesničku žicu koja se onda poslije kovala kako se kovala.

Ne zaboravimo da je vrijeme Lončareva početka pjesničkog pjeva bilo vrijeme rigidnoga jugokomunizma, ako je to uopće ikada prestajalo. Glava je letjela za male stvari, a tamnica otvarala vrata za zrnca prašine. Ipak u jednom takvom ozračju Lončar u pjesmi Marijo, moćna Kraljice pjeva »Štiti, Majko, sve Hrvate«. Ne znamo je li ta pjesma objavljena na onim zidnim novinama o kojima Lončar govori u uvodu, ali svakako je bila izvan uobičajenoga. A još je »gora« pjesma Crvena registracija. Jasno je da u njoj jugoslavenska tajna policija uhićuje ljude. I to bezobzirno. Pa pjesnik zaključuje: »Vrati l' se ikad nevoljnik onaj?«/ – Pitaš me. – DA! Al' vapaj riječi –/ »Crvena, crvena, crvena... joj.../ Registracija« – čujem. Tad' ječi.

Naznačena domoljubna žica nazočna je kroz čitavo Lončarevo pjevanje u većoj ili manjoj mjeri. U suglasju je to s njegovim osjećajem stava prema životu i samoga toga života. Iako bismo od jednoga srednjoškolca, a posebno sjemeništarca, očekivali da se više odaje religioznim zanosima, on začudo duboko osjeća i društvene teme, što kasnije polako blijedi i ono religiozno iskače na prvo mjesto. Ovdje bismo svakako još trebali navesti pjesme Prosjak, Veselite se praznicima, Jablan. Zanimljiva je svakako i ona Noć u Dubrovniku. Mladi pjesnik duboko udiše život i nastoji ga oblikovati u prihvatljiv izričaj.

Ovo razdoblje pjesnikova života ne samo da nam donosi najviše pjesama, nego je ujedno i njegov najzgusnutiji pjev. Kuša različite oblike i različite teme. Pritom pokazuje da nije nadripjesnik zbog profesorova nagovora, već pjesnik koji ide prema punom razvoju svoga Božjeg dara. Šteta da je sve zapravo ostalo u krhotinama. Zbog nečega pjesnik je zaboravljao na taj svoj dar i na njega počeo misliti u zrelom životnom dobu. Srećom da ga tu nije posve utrnuo i vatri predao što je do tada bilo. Tako sada barem možemo prebirati te krhotine, kada već ne možemo jedno zaokruženo djelo.

S pravom smo se duže osvrnuli na početno razdoblje pjesnikova pjeva, što ne znači da trebamo zaboraviti ona druga. U njima on već ide svojim utabanim stazama unatoč tomu što svako odiše svojim žarom.

Razdoblje, uvjetno rečeno ciklus, boravka u tuđini donosi nam posebno čežnju za domovinom. Ne samo da pjesnik za njom žudi, nego i mnogi drugi koji bi se rado vratili u nju ali ne mogu. Zakinuta su im osnovna ljudska prava što se naročito očituje u pjesmi Pravo. A uz to nas more naša sjećanja, zbog čega u Pjesmi bez naslova Lončar govori: O kako su živi oni u mojoj duši/ Koji su mrtvi!/ O kako su mrtvi oni koji misle da su živi! Predmnijevam da ovdje govori o fra Slobodanu Lončaru, čiji je bliži rod, i drugim pobijenim hercegovačkim franjevcima, kao i o mnoštvu ubijenih članova puka Božjega. Primijetimo da je pjev manje izričit nego u srednjoškolskom razdoblju, očito zbog nagomilanog životnog iskustva kada trebaš ostati to što jesi i preživjeti. Ali u recitalu Rumeni liste hrvatski puno je izričitiji. Skupili su se tu dani i noći u tuđini, svoji i svojih sunarodnjaka, koji nikako da prođu. Zbog toga on piše i pjesmu Pečalbarska jesen. Ipak, Budi blagoslovljena, Zemljo hrvatska,/ Zemljo naša, Zemljo Rumenog lista! kažu posljednji stihovi recitala i ujedno posljednji stihovi ovoga »ciklusa«.

Treći i četvrti »ciklus« prelijeva se zapravo jedan u drugoga. Bio je što je bilo, naziru se već neke druge poljane. A još se živi. Da bi nam objasnio tu dramu, Lončar piše pjesmu Plač nad mojim Jeruzalemom. Treba se rastati od mnogo toga što je bilo dio tebe, samo kako? Odgovor je u pjesmi Vidiš li? Svakako je pročitajmo.

Moram reći da su me iznenadile ove Lončareve pjesme. Zapravo, najprije nisam znao da ih uopće piše, odnosno da ih je pisao. I kada sam ih pročitao nije mi bilo žao vremena. Pružaju nam mozaik jednoga uobičajenoga životnog hoda Hrvata u ovo vrijeme, bez obzira koji poziv imao u životu. Uz to, već rekoh, tkane su pravom pjesničkom žicom. Više ili manje uspješno, ovisno od toga koliko je pjesnik imao želje ili mogućnosti tući po toj žici i pretvarati je u pravo umjetničko djelo.

Miljenko Stojić

Milan Lončar, Sunce na zalazu, Franjevački muzej U kući Oca mojega, Posušje, 2022., str. 104. – 107.; Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 19. listopada 2022.