Pero Pavlović, Tko će riječi krilate zatvoriti u knjige, 2021.

Pero Pavlović je zacijelo jedna od osebujnih pojava u hrvatskoj književnosti. Pronašao je davno svoj put i sada ga ustrajno slijedi. A to je put biti svoj, dubinom duše odgovoriti na prilike oko sebe te nastojati promijeniti sebe i taj svijet oko sebe. Naravno, rabeći pritom odgovarajuća književna sredstva. Znači, ujedinio je i oblik i poruku tako da se njegov način pisanja treba držati cjelovitim.

U ovoj novoj knjizi kao da je sabrao silnice koje su ga pokretale i pokreću. Čini to kroz četiri ciklusa, četiri godišnja doba, rekao bih. Prvi nosi naslov Stablo života. Ja bih ga nazvao proljeće. Sabrao je tu Pavlović svoje misli o našoj drugoj domovini, o Bogu kojemu svi idemo. Pri njegovu kraju, pak, pjeva kako se te misli odrazuju u našemu životu. Oblik kojim to izražava jest tradicionalan, sonet. Želi očito reći da postoji tradicija ili nešto prije nas, da mi nismo oni od kojih je krenula sva povijest. Razrađuje tu misao posebno u drugom ciklusu Lovori. Ljeto je to kada buja život. Ma ne umišljajmo si da smo kamen temeljac svijetu, a ne tek jedna od njegovih sastavnica. Najbolje nam to kaže pjesma Bez naslova koju vrijedi cijelu navesti. U riječi jesi/ U štivu jesi// U istini, kamenopisu, na listini/ Ima te/ I jesi// U slikopisu jesi/ U krasopisu jesi/ U latinici, glagoljici, bosanici jesi// Kada misliš da jesi/ Nisi// Što te u naslovu nema Slijedi ciklus Gozba ljubavi. Jesen život dolazi i moramo razmišljati o tomu kako provodimo svoje dane. Kada to stavimo u okvire svoga izražavanja, onda to može izgledati ovako: Svatko se zakitio perom/ Pa piše// Ja, ti on, ona, ono/ Mi, vi, oni, one, ona ... I svi su u pravu/ Pa pišu, pišu, pišu// A ništa ne brišu (Svatko se zakitio perom pa piše) I dolazi zima, Oteto vrijeme, kako glasi četvrti ciklus, kada razmišljamo gdje smo to zapravo i što se s nama događa. Jesmo li slobodni ili nam kradu vrijeme, pretvaraju ga u prah i pepeo da bi oni bili veći? Moramo se oduprijeti i znati: Sve se mijenja/ Sve je mijena/ Ključem duše riječ tajnu driješi/ Sve je kolos vječne ljubavi/ Panta rhei (Riječ po riječ otima se vremenu) Možemo li to konačno shvatiti?

Rekosmo kako Pavlović u svom pjesničkom tkanju rabi i tradicionalne oblike. Ništa čudno. Tradicija je za njega svetost, ali ubačena u suvremeno vrijeme. Zbog toga on pribjegava i slobodnom i oslobođenom stihu, nije mu to tuđe, važno je da na pravi način izrazi svoju misao. Mogli bismo sve i drukčije reći. Ne slijedi modu ili ne propitkuje ono što se trenutno nosi, važnije mu je da mu kažu da je iskren, izvoran. Još su stari Grci to razlikovali. Znali su za izučene pjesnike, one koji znaju dobro sve modne trendove u pjesništvu, ali im je sadržaj slab, kao i za one pjesnike kroz koje progovara riječ proroštva, riječ s nekih viših visina nego ove što su naše. Pavlović jamačno pripada ovim posljednjima, što nimalo ne šteti njegovu poznavanju pravila pjevanja. Dapače!

Često za njega navode da je hrvatski pjesnik koji je najbolje ušao u svijet trava, ovih koje nalazimo tu oko nas. Pokazuje to i u ovoj zbirci, iako ne previše. A manje primjećuju da je pjesnik mediteranskog okružja, naročitog spoja prirode i čovjeka, okoliša prožeta suncem i ustrajnošću, povijesti tako bogate i nesalomljive. Lako to vidimo u ovoj zbirci. Domoljubno je nastrojen, uzdrhtao da njegov narod, a i on s njim, uspješno prođe kroz sve nedaće. Tako svojoj najkraćoj pjesmi daje naslov Rosa croatica: Imenom tim// Svibanj, svib se sav// Zaodjene u nebesku ljepotu Znamo da su Hrvati baš u svibnju doživjeli velike tragedije. Umjesto da nad tim tuži, Pavlović tom vremenu daje hrvatski biljeg. Ruža tada raste, ruža hrvatska. Tu je i Gospino ime, kako objašnjava, Ruža Otajstvena. Tri su neumske crkve posvećene Mariji, kaže: Ruža hrašanjska; Ruža gradačka; Ruža neumska. I zaključuje: »Divna naša Ružo hrvatska«!

Ako bismo htjeli izdvojiti iz svega ovoga neki simbol, pojam, onda bi on mogao glasiti: Moje. Tu sam rođen, to naslijeđe svjesno živim, tu mi je tako dobro. I pritom nisam zatvoren u te okvire, nego pružam ruke prema cijelom svijetu. Poveznica mi je Bog na nebesima i domovina, koju svatko ima, u srcu. Do ovoga zaključka najlakše dolazimo kada pročitamo čitavu zbirku, a onda je letimično pregledamo. U tom opuštenom listanju progovara nam pjesnik koji je tu negdje iz našega susjedstva, pa taman ga nikada ne vidjeli u životu. Pogodio je bit, crtu života našega bića. Naravno, to samo mogu dobri, izvorni pjesnici, nikakve patvorine.

Čini mi se da je sve ovo ponajbolje zbijeno u pjesmu Humska priča: Igraš/ Kamena s ramena/ Gdje dobaciš/ Tu se udomiš// Kamenom gradiš/ Kamenom se braniš/ Kamenom hraniš pjesmu// Rasteš// Nebo riječi moste zvijezde/ I san Da, zaista sve je san kada je dobro posloženo. Onda ti se i Hercegovina rastvara kao vječnost, zvijezde je grle, a anđeli na krilima svoga sjaja tu kamenu ljepotu odnose u nebo (Hercegovina) Ali ne treba biti opijen tom ljepotom, treba se i brinuti za nju: Što će biti s jezikom/ S Mojim hrvatskim jezikom/ Kada umjesto opojna cvijeća riječi/ Bude nicao korov/ Što ga noću zli zasija/ Na njivu moga jezika/ Što će biti s jezikom. Jezik je kuća bitka, znamo to, davno je tu misao izrekao Heidegger. Nema nam druge nego ga čuvati i uvijek znati tko smo i što smo da bismo uspjeli opstati ne samo kao ljudi, nego i kao stvaratelji, umjetnici. Pavlović to dobro zna i za njega ne će sljedeća pokoljenja reći da je protratio dar koji mu je Bog dao.

Drago mi je da nam je naš pjesnik podario još jednu zbirku koju se isplati čitati. Ona je zrela i dovršena. Poigrao se on tu i mislima i oblicima, poput športaša raskošnog talenta. Mogu i ovo, mogu i ono. Biram svoj izraz i ne stidim se svoga svijeta. Jednoga dana sve će ovo nestati što vidimo, ali će vječno ostati kakvi smo bili u svemu ovome. Pavlović se ne bi trebao bojati toga trena.

Miljenko Stojić

Motrišta, 125-126, Mostar, 2022., str. 120. – 121.