Tina Zovko i Irena Vukoja, Širokobriješka slikovna slovarica, Prva osnovna škola, Široki Brijeg, šk. g. 2024./25.

Kada sam pošao na svoju prvu župu u Konjic, onda sam u jedan kombi trpao sve svoje knjige razasute tamo i ovamo, njih popriličan broj. Neke su bile i kod rodne kuće. Majka je sve to gledala i onda na kraju upitala: »Sinko moj, jesi li ti sve ovo pročitao«? Njoj sam se tada samo nasmiješio na taj njezin obzirni i začuđeni upit, a vama ću sada reći da sam ovu knjigu pred nama pročitao kao jednu od onih koje ubrajam u »drage«. Zbog čega? Idemo polako to kratko rasvijetliti.

Lijepo umotana u dopadljive korice plave boje i s crtežom širokobriške glasovite crkve na naslovnici, privukla me svojom jednostavnošću. Nema tu onoga uobičajenoga busanja u prsa: mi smo kao prvo... Ispričana je ovdje priča koja se dotiče ne samo onih koji su rođeni i odrasli u ovome kraju, nego i priča o domovini u njezinoj cjelini. Znamo tko smo i što smo, kamo zapravo pripadamo. No, to ujedno ne znači da nekoga odbacujemo. Otvoreni smo prema svakome, ali ne na uštrb svoga bića.

Potpuno sretno izabran je prvi moto, na početku slovarice. Riječi su to Majke Terezije: »Nismo stvoreni da radimo velike stvari. Ali zato možemo raditi male stvari s puno ljubavi.« Drugi je moto na kraju slovarice. Pripada papi Ivanu Pavlu II.: »Ljubav mi je sve objasnila, ljubav je sve riješila.« Sretno su izabrani, a još bi bolje bilo reći, izabrani su iz srca koje je najprije u sebi »prokuhalo« ovo djelo i onda ga ukoričilo u ove rečenice. One se ne mogu izmisliti nego samo ispisati svojim životom pa tek onda izreći. A to je njih dvoje zaista učinilo i zbog toga danas i jesu proglašeni svetcima. Smijem si dopustiti kazati da ih se rado sjećam. S Majkom Terezijom susreo sam se u 2. r. klasične gimnazije. Posjetila je Sarajevo, a mi članovi Misijske sekcije iz Visokog došli smo pozdraviti je u Sarajevu. A u Rimu sam završavao kršćansku duhovnost dok je papa Ivan Pavao II. još bio živ. Tako su mi oboje na poseban način ostali u srcu i s današnje točke gledišta predmnijevam da su barem malo utjecali na mene, ili onoliko koliko sam ja bio sposoban razumjeti mudrost njihova ovozemaljskog hoda.

A Antun Branko Šimić je na Brigu i u drugim hrvatskim krajevima tražio svoju povezanost s Bogom. Neki ga zbog toga pokušavaju proglasiti bezbošcem, što je daleko od istine. On je samo vapio za Bogom i konačno pomiren s njim ispustio svoju dušu. Ispjevao je onu poznatu Pjesmu jednom brijegu sjećajući se svojih đačkih dana na njemu, tako da je lijepo što se njegovim imenom počinju sricati slova abecede. Nagovješćuje nam se tu ujedno kultura i školstvo kojima je prožet ovaj kraj.

Vraćajući se u prošlost vidimo da ovo ipak nije bila pustopoljina, unatoč hudom turskom vremenu i pokušaju da sve zaboravimo i postanemo netko drugi. Na izvorištu rijeke Lištice, prekrasnom Borku, kažu da je bio ljetnikovac do današnjega dana glasovite ilirske kraljice Teute. To drugo slovo u slovarici, dakle, povezuje nas s našom prošlošću. Tko se pobliže bavio Borkom i utvrdama oko njega zna da je prije Turaka u ovom kraju cvjetao život.

Treće slovo u slovarici svraća nam pozornost na naš duhovni okoliš. Imamo čast da je u našemu kraju nikla jedna od najljepših crkava u hrvatskom narodu, crkva Uznesenja BDM. Nikla je u ono vrijeme kada su okolnosti bile takve da se to nije trebalo dogoditi. Predugo tursko vrijeme unazadilo je ovaj kraj i njegov puk. Niti je bilo znanja niti mogućnosti da se nešto takvo i približno napravi. Međutim, hercegovački franjevci voljeli su svoj puk, prvom zgodnom prilikom ovamo su utemeljili svoju postojbinu, zavrnuli rukave te prionuli poslu. I oko toga njihova djela razvilo se mjesto i današnji grad u kojemu živimo.

Sažmimo sada malo ova prva tri slova. Kada se ujedine kultura, povijest i vjera, ima li išta što nas može slomiti?

Neka ovo pitanje ostane odjekivati u nama, a mi idemo malo dalje. Promotrit ćemo još neka slova kao iskre života kojega poznajemo.

Najprije bih počeo s ljudikanjem. Iz njega zapravo sve izvire. Ako nismo otvoreni prema drugome, uzalud nam sve što imamo, to je samo nepotrebni teret. Dok pričamo, otvaramo se drugome i drugi se otvara prema nama. Na taj način preživjeli smo sva nesklona vremena i došli do današnjega dana. Oslonili smo se jedni na druge te sa svoga puka sklanjali sve preprjeke.

Ima jedno slovo koje je puno žute boje. Izlivača, jelo koje samo mi imamo. Ja to, pak, doživljavam mrvicu drukčije. Ovo žutilo podsjeća me na med ili na tanjur meda kojega sam dobio od svoje bake Ivice. Ona slijepa, ja skroz mali, ali je blizina strujala među nama i bila nagrađena tim medom. Zbilo se to također u ovome kraju, u Čerigaju odakle mi je majka. To me nadahnulo da s onim spomenutim knjigama i majkom počnem ovaj osvrt. Drago mi je da itekako imam krvi koja struji kroz ove stranice.

I dok sam, obično s majkom, išao ovamo išli smo na Brig ili bismo ponekada rekli Široki Brig. Bilo bi mi drago da je to i danas tako. Nažalost ikavski izgovor ovoga mjesta početkom devedesetih ijekaviziran je. Vrijeme je da se oslobodi od toga i ostavljam to zajedno s vama našim današnjim društvenim predstavnicima da to što prije učine. Koliko je nešto takvo važno, kratko ću vam ispričati događaj iz Svete zemlje. Mnogi su na obalama Genezaretskog jezera tražili negdašnji Kafarnaum u kojemu je Isus propovijedao i liječio. Nikako ga nisu mogli naći, pa ni Amerikanci sa svojim najsuvremenijim strojevima. Ali našao ga je negdašnji moj profesor fra Virgilije Corbo. Znao je arapski jezik pa je uz srk kave ispitivao okolne beduine o pričama koje kruže o pojedinim mjestima i brdašcima u okolini. Na kraju je počeo kopati te pronašao Kafarnaum s njegovom velikom sinagogom, kućom Petrove punice i još mnoštvom drugih znamenitosti.

No, da polako zaključimo s onima čija je duša, čije su iskre života duboko utkane u ovo djelo. To su naši pučkoškolci, naši biseri, od kojih možda nismo očekivali ovakvu ljepotu crteža. Ali oni su to radili dubinom svoje duše i plod je morao biti ovakav. Hvala im. U tome su im pomogle Tina i Irena, kao i još neki drugi pa i njima pripada veliki dio izrečene hvale. A meni je bila čast pročitati ovo djelo i reći nekoliko riječi o njemu.

Predstavljanje, Široki Brijeg, 10. travnja 2025.; Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 16. travnja 2025.