Drago Šaravanja, Prijatelji, gdje ste?, Matica hrvatska, Čitluk, 2024.

Razapet si između zemlje i neba. Gore je tvoj Bog, ovamo je tvoja domovina. A ti si negdje u tuđem kraju.

Ni prvi ni posljednji, nažalost, u povijesti Hrvata. Stojimo na razmeđu svjetova, razmeđu civilizacija i kultura, pa nam je tako kako je.

Nije onda čudno da početnu pjesmu u zbirci, prvorođenoj, počneš riječima: »Bože moj...«. I ono si tu gdje trenutno jesi, i ono si tamo gdje trenutno nisi, te ni sam ne znaš kako će sve to završiti. Znaš samo da će te Bog dočekati jednoga dana i zacijelo pitati a kakav si bio na proputovanju prema meni? Odgovor na to pitanje je, pak, ono najvažnije u našemu životu. Nismo lišće koje vjetar raznosi tamo i ovamo, umna smo bića koja tom svojom sposobnošću obuhvaćaju svijet oko sebe i na njega odgovaraju.

Osjeća sve ovo Drago Šaravanja i tka svoje stihove, zapravo tkaju oni njega. Ne bavi se on u njima nekim velikim temama, nekom trenutnom modom, već ih iznosi napolje onako kako su se one u njemu oblikovale. Dotaklo ga se sve o čemu govori, razmišljao je dugo o svemu tomu, zaključivao i neprestano tražio prave odgovore. Lijepo o svemu tomu kaže spomenuta pjesma »Bože moj«. Nose te vjetrovi života, a ti unatoč svemu želiš ostati svoj. I sve što si skupio marno slažeš u »hambare«, za dane još teže i sudbonosnije, za vrijeme kada te budu ispitivali, kakav si zapravo, događaji u koje si obično dospio silom.

Ako netko misli da je sve to lako, neka pročita sljedeće stihove: »Samo vjetar i smetlar/ Čiste ulice danas/ I ja tečem/ To je moj grad/ I ja opet u njemu/ Izgubljen i sam« (Ja samo tečem) Teški su to trenutci. Nisi ni tamo gdje si puno života proveo, a nisi zapravo ni ovamo gdje te srce uvijek vuklo. Na prvu, čovjek si razlomak. A nisi. Uvjerava nas u to pjesma Žene u crnini. Vrijedi je zaista pročitati. Ovako počinje: »Nekad su žene nosile crninu/ Putovale s krunicom u ruci/ I drhtajem molitve na usnama«. (Žene u crnini). Dodajmo još da su iz svega izišle kao pobjednice. Ne samo zbog riječi koje su izgovarale, već poglavito zbog djela koja su činile. Među njih svakako spada i ispravan odgoj djece. A zbog čega im ta crnina? Pođemo li tim putem shvatit ćemo i zbog čega je Šaravanja završio »na kraju svijeta« te tamo svijao gnijezdo umjesto u svojoj domovini. Pomalo se on toga dotiče pa i mi ostanimo na tome, a pojedinačno zaista o tomu razmislimo. I ne zaboravimo krunicu. Bez nje bi žene u crnini bile obične gubitnice, skrhana ljudska bića koja ne znaju što sa sobom i onima koje se voli.

Kada Šaravanjino pjesništvo pokušamo sagledati u cjelini, onda ćemo primijetiti kako iz njega neprestano izbijaju mirisi i čežnje. Ne boji se on života, ali bi ga radije živio na nekom drugom kraju svijeta, među svojima, tamo gdje si ti zaista ti, makar ne imao mnogo toga za čim čovjek obično žudi. Čezne za svime tim, jer u njegovim nosnicama je neprestano miris zavičaja, miris domovine, miris onoga što ti zaista jesi. Ne može se naći nadomjestak za sve to, može se samo kao nešto najdragocjenije nositi u svojim njedrima i živjeti od svega toga, posebno u onim nesklonim vremenima. A njih, nažalost, uvijek ima na našim putovima.

Nekada su naš narod, odnosno pojedince u njemu, po njegovu vjerovanju, pomagale vile, a danas su to životne suputnice. Jedna takva, Erika, stala je i na Šaravanjin životni put. Po onome što čitamo ostali su vjerni jedno drugome do kraja života koji nije uvijek bio jednostavan i blistav. Daleko je to od shvaćanja današnje uljudbe, uljudbe okrenute samoj sebi i nekim svojim magluštinama. Ali je sve to posve blizu onoga što i nadalje drži hrvatski narod, iako se Šaravanji zna učiniti da su oni i ovakvi: »Teško onima koje Hrvati slave/ U nas po nekom čudnom redu stvari/ Lovorike stižu/ Tek nakon zatišja posmrtnih lopata/ I lamentacija ucviljenih«. (Sladak je zemlje san) Očito je on ove retke pisao dok su se njegovi snovi o slobodi i narodu razbijali o surovu stvarnost koja je pružala posve drugu sliku onoga što smo svi zajedno držali svojim, svijetom u kojemu želimo živjeti. No, nije Šaravanja potonuo u beznađe, nastavio je dalje, kao što su nastavili i Isusovi učenici kada je jedan od njih izdao i svoga Učitelja i sve ono u što su zajedno vjerovali. Bilo mu je uzalud, kao i svima onima koji su stajali iza njega. Kršćanstvo je pobijedili i pobjeđuje, jer je dobro ugrađeno u srž njegova bića, kao što je dobro ugrađeno i u srž našega naroda.

Spomenute i nespomenute misli prolaze pjesnikovom glavom i on se pita gdje su stari prijatelji, pa tako nazva i čitavu zbirku. Mnogo toga je sjelo na svoje mjesto, ali njih više nema i to je ono što nije na mjestu. A tako bi bilo lijepo ponovno s njima provoditi vrijeme. To stanje liječi pjesma Unuka i ja. Poslušajmo je cijelu. »Ti što kao galeb očima/ Lutaš oko moga stola/ Zaustavi se načas/ Sjedni da malo popričamo/ Ko ljudi/ Ni ja s visoka/ Ni ti s niska/ Jednaki i ravnopravni/ Dida i unuka draga/ Ines moja mila« Život se nastavlja i opet će sve biti dobro, ako mu budemo znali dopustiti da postavi sve na svoje mjesto, da od svega napravi prekrasnu sliku.

Šaravanja je u ovome djelu pred nama sveo svoje životne račune. Takav je i takav. Druga zbirka pjesama, koju će nadamo se ispisati ili je ona već u nastajanju, očito će mu ići u smjeru razmišljanja o životu općenito, o mudrosti koja nam je svima zajednička. Naznačio je to u nekim pjesmama. Onako jednostavno, laganim stilom i otvorenom dušom. Pa neka čita komu se čita. Meni je zbirka »lijepo sjela«!

Miljenko Stojić

Drago Šaravanja, Prijatelji, gdje ste?, Matica hrvatska, Čitluk, 2024., str. 94. – 96.; Predstavljanje, Čitluk, 3. studenoga 2024.