Slavo Antin Bago, Račvaste staze, Naklada DHK HB – HKD Napredak – Matica hrvatska, Mostar – Posušje, 2011.

Treba danas zaista hrabrosti pa napisati roman, a posebno ako je on još prvi. Slavo Antin Bago krenuo je u tu pustolovinu i uspio zaustaviti vrijeme. Prije šezdesetak godina na ozemlju kugle zemaljske koje se zove Posušje bili su neki drukčiji odnosi nego što su sada. Život i smrt susretali su se na svakom koraku i trebalo je iz svega toga iznijeti glavu i ostati uspravan. Daleko je to, naravno, od današnjih romana koje nam nameću da ih ponesemo sa sobom na kupalište. Najveća odlika bi im, kao, trebala biti njihova lakoća. Još da su dodali da ih nije bilo teško napisati, odnosno da za to nije bila potrebna hrabrost, sve bi rekli.

Riječima ozbiljnog pisca treba vjerovati pa obznanimo da je ovaj roman zamišljen kao trilogija. Ne znam što bi trebao nositi sa sobom sljedeći nastavak, ali znam da će ga Bago ozbiljno pisati kao i ovaj. Iznenađuje lakoća kojom je zapamtio negdašnji način života i povijesti koja se oko njega događala. Tek je tu građu neznatno produbio kasnijim svojim saznanjima stavljajući je u suodnos s velikim događajima i gibanjima na širem prostoru. Hoće li, dakle, i sljedeći roman ići tim putem ili će krenuti prema nama u sadašnjem vremenu neravnim i račvastim putevima koje nam je namijenio zlosretni komunizam?

Radnja romana smještena je u poraće Drugog svjetskog rata. Jedna vojska izgubila je taj rat, a druga ga dobila. Međutim, bližnji su bili na toj gubitničkoj strani. I muke su se povećale. Komunizam se svetio, zapravo živio je svoj stvarni život. Ta on nikada nije znao voljeti, čak ni svoje. Da jest, Goli otok, Sveti Grgur, da ne spominjemo surove ruske tamnice, nikada ne bi postojali. On je jednostavno zlo u sebi i svejedno je na kojoj si strani kad mu staneš na put. U ovom slučaju okomio se na slabe. Siromaštvo stisklo sa svih strana, mnogi se nisu vratili s vojne, majke, očevi, žene, zaručnice, djeca... ostali su ucviljeni. A trebalo je preživjeti. Imaš svoj mali svijet i čuvaš ga da ga ne popije onaj veliki. To se vrlo lagano može dogoditi, čak i onda kad si poprilično u pravu.

Glavni lik je Anica i njezin sinčić Ivan. Deset mu je godina, dobar je i bistar. Ali je mulac, kako kažu. Selo je nemilosrdno. Ne oprašta tako lagano da netko na taj način dođe na svijet. Ma nije Anica bila seoska raspuštenica, samo je zatrudnjela prije vremena. Zaručila se sa svojim Mijom, njega odnio rat i sve je krenulo drukčije. Kod kuće su joj neprestano predbacivali tu neželjenu trudnoću. I onda se pojavi Stojan kojemu je umrla žena. Pokušavao nastaviti sam, ali nije išlo. Naposljetku se zagledao u Anicu, mulac mu nije smetao. Brat Žare pristao je povezati ih i nova životna priča mogla je početi.

Ovo je okosnica romana. Nema nekih velikih zapleta i raspleta nego samo odlučnost da život nastavi ići dalje. Govoreći o Aničinu i Stojanovu vjenčanju pisac opisuje selo i odnose u njemu. Kolikogod sve to bilo trpko i mučno danas se osjeća blaga idila. Uz likove koji nastoje ustrajati u traženju dobra, tu su i likovi koji se vole pačati u tuđe poslove, likovi koji iskaču iz uobičajenog poimanja pa im se drugi smiju, likovi koji ižaravaju životnu mudrost. Kad nevolja stisne, nastoje se prevladati sve te razlike i pomoći jedno drugome. Nije to neko novo saznanje, nego nauk koji se upio živeći iz dana u dan vanjsko siromaštvo. Ono nutarnje nitko ovim ljudima nije mogao ukrasti. Da na ovaj način pisac opisuje današnje ljude, vrlo brzo bi mu ponestalo građe. Uče nas biti jedinkama i biti pohlepnima. Kakva solidarnost, kakvi bakrači!

Dok rješavaju svoje svakodnevne poteškoće, seljani razmišljaju i govore i o onome što im se događa i što im se događalo. Pritom nastoje biti tihi. Kažu, i zidovi imaju uši. Komunizam je ili prisilio ili potplatio čak i najbliže susjede i poznanike da mu dojavljuju što to puk govori protiv njega. Svaku kritiku nemilosrdno je kažnjavao. Bilo je to njegovo poimanje individualne slobode. Pod krinkom jednakosti, bratstva i slobode uništavao je sve oko sebe. Ali se puk nije dao. Nalazio bi si oduška barem u pjesmi. I uvijek je gajio te osjećaje, štogod mu se dogodilo. Spjevao je pjesmu i razularenim partizanskim i četničkim postrojbama koje su prolazile posuškim krajem, kao i o onima koji su ubijali na Bleiburgu i na Križnom putu. Ni Englezi nisu bili pošteđeni. Predali su Hrvate mimo svih sporazuma Titu na klaonicu i to Hrvati nikada ne će zaboraviti. Mali Ivan sve upija i prenosi dalje. Takav razvoj događaja ne može zaustaviti ni oružje koja djeca nađu i koje eksplodira zbog nestručnog rukovanja. Život se ne može zaustaviti, jer hrvatski puk neprestano daje život.

Potrebno je spomenuti još jednu crtu ovoga romana. On je piščev album iz negdašnjih dana. Treba samo pratiti koliko spominje stvari kojih više nema i s kolikom ih ljubavlju spominje. Oni njemu očito nisu samo građa da bi uspio dovršiti ovo svoje djelo već bitni sastav života. A da bi nam to još više približio, rabi ikavicu. Njegovi likovi tako su stvarno smješteni u prostor i vrijeme. Možemo im se diviti, možemo im se smijati, ali su oni takvi kakvi jesu. Ne dopuštaju život mimo pravila, ali ipak nisu toliko kruti da ne bi znali praštati kad bi se nešto tako dogodilo. Tako pisac oživljava i onu poznatu hercegovačku seosku krutost i nježnost u isto vrijeme.

Budemo li tražili, ne ćemo naći puno ovakvih romana u današnjoj suvremenoj hrvatskoj književnosti. Ne poglavito zbog načina oblikovanja radnje, već zbog kuta gledanja na tu radnju. Davno su ispisali kakva bi povijest trebala biti, još onih godina kad se zbiva radnja ovog romana. Zbog toga bi danas htjeli da se to uvažava. Na njihovu žalost uvijek je bilo i uvijek će biti onih koji će tražiti istinu. A ona je onakva kakvom je u ovom djelu pisac prikazuje. Jedan narod žudio je za slobodom i jednom narodu su je pokušali ukrasti. Čine to još i danas. Ne će uspjeti bude li onih koji će se oduprijeti. Bagini likovi zacijelo ne bi stali u stranu. A mi? Znam, nismo likovi iz Bagina romana, ali jesmo likovi iz stvarnog života koji predstavlja put prema našoj zajedničkoj sutrašnjici.

Dobro je da ovaj roman izlazi pred čitatelje. Stavljajući sličice povijesti i sličice života jednu kraj druge predstavlja naš neprestani krik za očuvanjem jedine nam domovine. I kad dobijemo državu nismo na kraju. Ona se neprestano čuva i neprestano razvija. Podrazumijeva se da ne možemo sami to postići. Tu je Bog koji uvijek želi biti na našoj strani, samo ako mu to dopustimo. U ovom Baginom romanu ta nit proteže se od početka do kraja. Da nje nije, ili bi pritiješnjeni nevoljama poludili ili se spustili na razinu komunista. Ni jedno ni drugo nije dobro. Selo nastavlja živjeti svojim starim uhodanim načinom, bez obzira na događaje oko sebe. Ima dušu, ima svoga Boga kojemu se moli i od kojega dobiva pomoć. A to je najveća životna mudrost.

Vjerujem da će čitatelji željno iščekivati nastavak. Bago uporno ide svojim prepoznatljivim književnim stazama dotičući se tema kojih bi se bilo bolje klonuti u sadašnjim račvastim vremenima. Neka mu je taj put blagoslovljen i plodonosan. Broj onih koji idu sličnim putevima neprestano raste, ne treba se ničega bojati.

Miljenko Stojić

Slavo Antin Bago, Račvaste staze, Naklada DHK HB – HKD Napredak – Matica hrvatska, Mostar – Posušje, 2011., str. 330. – 332.; hrsvijet.net, 14. lipnja 2012.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 29. listopada 2012.