Zdravko Tomac, Predsjednik. Protiv krivotvorina i zaborava, Slovo M, Zagreb, 2004.

Jedna od ličnosti koja je obilježila proteklo razdoblje svakako jest Zdravko Tomac. Prosječan Hrvat pri spomenu njegova imena prisjetit će se pojmova profesor i komunjara. No, to je ipak bilo samo do pojave knjige »Predsjednik«. Njome je on u potpunosti nagovijestio novi pristup našoj povijesti onih koji se nazivaju ljevičarima. Drugačije rečeno, tome stavu u hrvatskom narodu dao je pravo javnosti. Ne zaboravimo naime da je lijeva misao posredstvom svojih predstavnika, koji su bili manjina, desetljećima provodila nasilje nad hrvatskim narodom. Zbog toga je izgubila svaku vjerodostojnost u njegovim očima.

Čudne misli za početak prikaza knjige koja govori o nečemu drugomu, o čovjeku državniku imenom dr. Franjo Tuđman i o vremenima u kojima je to postao?! Krenimo redom.

Tomčeva knjiga sastavljena je od Prologa u kojemu naviješta obranaški govor za istinu o dr. Franji Tuđmanu, od Prvog dijela u kojemu govori da je Tuđman uspio stvoriti neovisnu Hrvatsku unatoč svemu, od Drugog dijela u kojemu kaže da je BiH bila Ahilova peta Tuđmanove politike i od Epiloga u kojemu se pita je li Tuđman bio u pravu. Naizgled jednostavno, ali ustvari tako slojevito, bogato i odgovorno. Pogriješit će svatko tko ovu njegovu knjigu pokuša uspoređivati s drugim knjigama o Tuđmanu, posebno s nekima koje su se pojavile u posljednje vrijeme. Ova je knjiga svjedočanstvo čovjeka koji je i sam kušao zauzeto doprinijeti borbi svoga naroda za slobodu. Imao je svojih lutanja, ali se borio pronaći istinu i nju provoditi u teška odgovorna vremena. Zbog svega toga ova je knjiga ujedno i mali životopis dr. Zdravka Tomca. Ta nova slojevitost daje joj još veću količinu zanimljivosti. Pojam »lijevo« i »desno« postaje potpuno nevažan, što on u svojoj biti jest. Važno je što činiš za društvo u kojem živiš.

Knjiga se može preporučiti i kao udžbenik suvremene hrvatske povijesti. No, za razliku od klasičnih povijesnih knjiga nije sazdana od nabrajanja pustih nadnevaka i događaja, već razlaže prelamanje povijesnih silnica preko leđa hrvatskog naroda. Pri čitanju uhvatimo se kako klimamo potvrdno glavom i sebi mrmljamo u bradu da je to bilo baš tako. S ove vremenske udaljenosti postajemo svjesni koliko su pojedini Tuđmanovi potezi imali dalekosežne posljedice. S olakšanjem zahvaljujemo Bogu da nije griješio u njima. Da jest, teško da bismo danas govorili o ovome o čemu govorimo. Najvjerojatnije bismo ponovno punili tamnice, ako bi nas uopće bilo. Ponajbolje to znaju Hrvati iz BiH. Tomac ih ne doživljava pogrdno, kao uteg i slično tomu, kako su se trsili neki današnji političari prikazati ih u posljednje vrijeme. On jednostavno njihovu sudbinu uzima kao svoju osobnu i sudbinu svoje države. Svjestan je da se upravo u BiH mnogo toga rješava. Svjesni su toga bili i drugi pa su tom prostoru namijenili posebnu ulogu, bez da ga upitaju želi li to uopće. Govori Tomac i o tome i tako zaokružuje pitanja koja nas itekako kopkaju u ovo današnje vrijeme.

Tomčeva knjiga nekim osobama u hrvatskom političkom životu uopće se ne će svidjeti. Posebno se ne će svidjeti Stjepanu Mesiću i Josipu Manoliću, dvojici političara koji su bili uz bok dr. Franje Tuđmana, provodili njegove naputke, a onda u jednome trenutku razišli se s njim i pokušali izvršiti klasični puč da bi se domogli vlasti. Nisu uspjeli i Tomcu je drago da nisu. Za razliku od njih, on kada mu se učinilo da se ne može više slagati s Tuđmanom, razišao se s njim, ali je uvijek pazio da njegovo osporavanje Tuđmanovih određenih postupaka ne bi naškodilo hrvatskom narodu. Danas za neke svoje stavove nije potpuno uvjeren da su bili ispravni, a za neke Tuđmanove nije više tako uvjeren da su bili u krivu. Ima snage to priznati i time dobronamjerna čitatelja još više uvjerava u ozbiljnost onoga što piše.

Ni mnogi novinari ne će biti oduševljeni Tomčevom knjigom. Razotkriva ih kao pomagače napadača, kao one koji služe tuđim probicima. Ne navodi ih izrijekom, ali iz njegovih riječi možemo zaključiti da su to oni koji se izruguju pojmu »državotvorstvo«. Možda baš zbog toga ne trube ovih dana o Tomčevoj knjizi. Opekli su se na Araličinoj »Ambri«,»Fukari« i »Svetinki« pa sad pokušavaju igrati drugačije. Uvjereni su da imaju u svojoj šaci sredstva društvenog priopćavanja u Hrvatskoj i da šutnjom mogu izbrisati neki događaj. Mislim da ne će u tomu uspjeti. Tomčeva knjiga, kao i druge slične njoj, pronalaze put do svojih čitatelja. Puk stoga postaje sve više i više politički pismeniji, zreliji. A toga se mnogi boje.

Nije Tomčeva knjiga nikakva obrana dr. Franje Tuđmana, ali isto tako ni napad na ove ili one. On jednostavno kao političar promatra događaje oko sebe i prema njima se nastoji ispravno postaviti. Preispituje sam sebe, stavove dr. Franje Tuđmana, stavove protivnika hrvatskog naroda. Uspio je napraviti takav njihov presjek koje se ne može jednostavno odbaciti. Ova će knjiga izvršiti veliki utjecaj na politiku u hrvatskom narodu. Nedvosmisleno, bez suvišnih uvijanja, nastoji dokučiti kako su stvari zapravo tekle i tko je kriv da nisu išle onako kako su trebale ići. U sadašnjem povijesnom času tako postaviti stvari usuđuje se samo hrabar čovjek. Traženje je to istine i njezino iznošenje na vidjelo, makar joj se mnogi protivili. Nešto slično činio je i čini novinar Günter Wallraff. Da se moćnici ne bi osilili, potrebno im je istinu reći izravno u lice.

Određeni predstavnici međunarodne zajednice vrlo su loše prošli u Tomčevoj knjizi. Nabrojao je sve što su radili u Hrvatskoj (dopustili su da započne rat, dopustili su vukovarsku tragediju, zamagljivali istinu i čak lagali u sredstvima društvenog priopćavanja, vršili sramotan pritisak na dr. Franju Tuđmana, nastojali u djelo provesti nacrt Z-4). Nisu u njegovim očima puno bolje prošli ni u BiH. Spomenimo samo naslov jednoga poglavlja: »BiH su dijelili i podijelili Britanci i Amerikanci, a ne Franjo Tuđman«. Dokazi koje navodi u prilog rječito govore. Gdje je Haški sud, Helsinški odbor i sve rastrošne puste ustanove koje se, kako same kažu, brinu za ljudska prava i tomu slično?! Idemo mi dalje.

Iako Tomac izrijekom navodi da se u jednom povijesnom vremenu razišao s dr. Franjom Tuđmanom i da se ne slaže s nekim njegovim potezima, za njega je on veliki čovjek i veliki državnik. »Zato se danas, s povijesne distance, može tvrditi da je uvjet za stvaranje samostalne i suverene Hrvatske bila pobjeda na izborima nacionalnog pokreta HDZ na čelu s dr. Franjom Tuđmanom« (str. 50.). Stava je i da bi pobjeda SKH-SDP na izborima 1990. ugrozila samostalnost Hrvatske, kao i da je Račan sramotno napustio Sabor kada se donosila odluka o hrvatskoj samostalnosti 25. lipnja 1991. Tuđman, kao čovjek koji je umio predvidjeti događaje, pronalazio je načina snaći se s protivničkim snagama u samoj Hrvatskoj i onima u inozemstvu. Tomac navodi da je uvijek pred očima imao cilj uspostaviti samostalnu Hrvatsku, a da je taktiku mijenjao ovisno o povijesnim okolnostima. U rukavu je uvijek imao pričuvne inačice pa ga danas na temelju toga pokušavaju optužiti da je kriv za mnogo štošta. Tomac priznaje da je takvo njegovo ponašanje donijelo uspjeh i da je bio pravi vođa u pravo vrijeme.

Tomčeva knjiga izuzetno je dobrodošla u ovom povijesnom času. Jasno je odgovorila na pitanje da su začetnici rata jugoslavenska i velikosrpska ideja. Dr. Franjo Tuđman djelovao je na visini zadatka i ne samo da je spasio hrvatski narod, već je spasio i obraz međunarodne zajednice. Isto tako na djelu je trenutno pokušaj krivotvorenja nedavne prošlosti. Čine to svi oni koji imaju razloga skriti svoju sramnu ulogu. Tomac nikoga ne štedi. Dotiče se i naših desničara i ljevičara. Tim svojim govorom pokazuje koliko su to prenapuhane stvari. Na tragu je Tuđmanove svenarodne pomirbe. Nije važno čime se netko proglašava, važno je postupa li dobro, je li spreman pomoći svojoj domovini. Tek je to pravi pogled u budućnost. Sve ostalo je odlazak u prošlost u kojoj su nas bili uspjeli zavaditi i podvojiti. Zaista će to biti divan dan kada komunjare, kako puk neke naziva, budu »naše komunjare«, a desničari »naši desničari«! Tomčeva knjiga utrla je dobar put.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 10. siječnja 2005., 21.00 – 21.45