Alain Besançon, Zla kob stoljeća. O komunizmu, nacizmu i jedinstvenosti šoaha, Dom i svijet, Zagreb, 2002.
Iza nas je 20. st. Možda više nego ijedno drugo dovelo je do raznih promjena. No, u isto vrijeme možda više nego ijedno drugo prosulo je zla ovom krhkom zemljom. Prednjačile su u tome dvije ideologije: komunizam i nacizam. Obje su projahale i ovim našim krajevima. Iza sebe su ostavile tragove smrti i razaranja. Kako i koliko ih pamtimo?
Alain Besançon svojom knjigom dira u svježe rane i nagoni na razmišljanje. Nama ljudima 21. st. razjašnjava koje to putove iz prošlosti ne bismo smjeli slijediti. Ne iscrpljuje se, istina, u podacima, već pokušava prodrijeti u srž spomenutih ideologija. Kada se to shvati, lako je nabubati podatke. Iz stranice u stranicu pred nama se otvara zastrašujući svijet. Ništa nije izmišljeno, sve je stvarno, toliko stvarno da izgleda nestvarno.
Od koje to misli pisac polazi u svoje izlaganje? »Ovi „heterozigotni blizanci” (Pierre Chaunu), iako neprijatelji i proistekli iz različite povijesti, imaju više zajedničkih crta. Njihov je samozadani cilj stvaranje savršenog društva iskorjenjivanjem uzroka zla što se ispriječilo kao prepreka na tome putu. Sebe shvaćaju kao filantrope, budući da jedan želi dobro cijelom čovječanstvu, drugi njemačkom narodu, a takav ideal pretpostavlja slijepu odanost i junačka djela. Ipak, ono je što ih najviše zbližuje činjenica da su i jedan i drugi uzeli sebi za pravo, čak i dužnost, ubijati te da su to činili sličnim metodama i u razmjerima nezabilježenim u povijesti.« (str. 9.) Ima ih koji se s ovim ne će složiti. No, znači li to da se stvari nisu događale baš ovako? Došlo je vrijeme komunizmu prići na isti način kao i nacizmu. Preduvjet je to za mirno 21. st., za onemogućavanje svih onih koji će pokušati slijediti njihove opake stope.
I jedna i druga ideologija na svom uspinjanju prema vlasti rabe izričaje zaštite ugroženih. Što su se više penjali, to su više postajali ugnjetači. Njihova politika postala je politika uništenja politike. Izigrali su svoje saveznike i sami zavladali. Vođe govore o nadprirodi, nadčovjeku, odnosno usvajaju utopističke težnje. Marx se opija Rousseauom i Saint-Simonom, Hitler se opija jakošću ljudskog htijenja. Namjera je i jednome i drugome stvoriti društvo što sličnije Arkadiji. Pritom ne mare za žrtve. Politika se svodi na mješavinu mržnje i spletke pojedinaca i klanova koji su se privremeno ujedinili zbog osobne moći. Naročito ovo dolazi do izražaja u komunizmu. Još nam u ušima odzvanja govor o skretanju s crte, pismima koje vođa šalje da svima bude jasno kojim putovima treba ići, da ne govorim o Golom otoku i sličnome. Očekivala se velika pobjeda ovih povijesnih tijekova. Vidjeli smo čemu je sve to dovelo. Komunizam je doživio svoj vrhunac, nacizam nije, ali bi vjerojatno mnogo toga bilo slično. Zapad je nacizam na samom njegovu početku pregazio, a komunizmu je dopustio razmahati se i urušiti se sam od sebe. A suze su jednako kapale!
Nakon što su zavladali svijetom politike, nacizam i komunizam kreću zavladati pojedincima i narodima. Ono što odlikuje njihove sljedbenike jest zaslijepljena zauzetost unutar sustava. Čak se i njihov jezik mijenja. Postaje liturgijski jezik, jezik koji upućuje na neku višu stvarnost. Nisu ovim ideologijama nasjedali samo neinteligentni, znali su to učiniti i oni vrlo inteligentni: Heidegger, Carl Schmitt, Aragon, Brecht, Picasso, Langevin, Neruda. Trebali su im kao pokriće, pa su ih uzdizali u nebesa. Dokazivali su time svoje dobro, svoju ćudorednost. Ustvari, bio je to rasap svakog ćudorednog reda. Nacizam kuša poglavito uništiti jedan narod, komunizam ih poglavito kuša uništiti sve. U svrhu postizanja namisli sva su sredstva dopuštena. Razum ustupa mjesto ludilu.
Žrtava je bilo mnogo. Povjesničari kažu da je komunizam bio djelotvorniji: uspio je pobiti 100-ak milijuna ljudi (Crna knjiga komunizma). Milosti nije bilo ni za koga. Svatko se bojao. Komunizam čak kuša svoja pogubljenja pravno utemeljiti. Sudovi su sudili u ime naroda. Nacizam se nije time previše zamarao. Znalo se tko je neprijatelj i nije se tu imalo što misliti i dovijati. Dobro je poznato što je nacizam učinio Židovima, ali je malo poznato što je komunizam učinio mnogima. Uzmimo za primjer Ukrajince. Bile su to godine 1932. i 1933. Glađu je trebalo izbrisati čitav jedan narod s kugle zemaljske. Nisu uspjeli, samo je tragedija narasla do pojma genocid. Naravno, ne treba veličinu zla mjeriti brojem ubijenih. Zar ne, jednaka je bol djeteta koje udiše ciklon B i onoga koje umire od gladi, kako to mudro zaključuje Besançon? Ipak, to ne znači da ne treba prebrojiti umrle i znati im imena, ako je to moguće.
Zla je bilo, naravno, i do pojave nacizma i komunizma. Ono što začuđuje u njihovo vrijeme jest veliko izraženo htijenje da ga se čini. Krivo je reći da su počinitelji bili takve naravi kakvu bismo danas nazvali sadističkom. Našlo se i takvih, ali je većina pripadala prosječnim ljudima kakve neprestano susrećemo u svojoj okolini. Kamo su stizala ova dva sustava, uništavala su dotadašnje religije i na njihova mjesta postavljali sebe. Pojavljivali su se novi bogovi (Führer, generalni sekretari) i novi sveci (niže vođe). U sebi su nosili svetopisamsku poruku: spasenje. Kao i u svim drugim religijama, bilo je otpadnika, krivovjernika. Sve u svemu oponašan je pravi religiozni sustav. Kako se sve to moglo dogoditi? Razumski je teško odgovoriti. Vjernik shvaća da je na djelu bio začetnik zla, đavao. Pokazao se u svoj svojoj rugobi.
Prisiljeni smo na žalost postavljati pitanje pamćenja ovih dvaju zala. Bilo bi za očekivati da se jednako osuđuje i jedan i drugi sustav. Međutim, sam naziv knjige kaže nam da to nije tako. Govori se o Šoahu, a ne i o nekom najstrašnijem pojmu iz razdoblja komunizma. Pisac žali što je to tako i pokušava pronaći odgovor. Time potiče druge na razmišljanje i na ispravljanje ove očite nepravde. Svemu je svakako doprinijela i dugovječnost komunizma. Toliko je promijenio svijest ljudi da je najprije potrebno da se ona vrati u prirodno stanje da bi shvatila svu izopačenost koja ju je snašla. Zaista smo se opasno približili Orwellovom svijetu!
Ova knjiga je prijevod. Dobro je i to, ali bi mi bilo puno draže da ju je napisao neki od naših povjesničara. Valjda smo dovoljno patili i valjda ima netko čija svijest još ne plovi u maglama prošlosti. Ni ovaj zadnji rat nije slučajno došao. I komunizam je u njega zacijelo umiješao svoje prste. Vrijedi stoga onaj pokušaj s početka Domovinskog rata, odnosno bitke za oslobođenje: duhovna obnova. Alain Besançon nam je o tome izvrsno progovorio, makar neizravno. Bilo bi šteta da sve ostane samo pokušaj.
Miljenko Stojić
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 10. svibnja 2004., 21.00 – 21.45