Dunja Ujević, Ministar obrane. Jedno sjećanje na Gojka Šuška, Alfa, Zagreb, 2003.

Jesu li novinari neka sila, kako im ponekada znaju reći? Vjerojatno jesu, mnogi ih se boje i pokušavaju im se dodvoriti, čak i onda kada su na visokim položajima. No, jesu li današnji hrvatski novinari sila? Opet vjerojatno jesu, pišu na sve strane! Bilo kako bilo, bezrazložno je strahovati. Oni će napisati što će napisati. Važno je samo donijeti dobre zakone da hulje i protuhe osjete da batina ima dva kraja. Ona svakako ne bi trebala pogoditi novinarku Dunju Ujević, unatoč britkom jeziku, što i sama priznaje. Zacijelo joj je taj jezik pomogao napisati izvrsnu knjigu kakva je »Ministar obrane. Jedno sjećanje na Gojka Šuška«. Znalački i jasno zahvatila je u bit stvari. Nije se doticala samo čovjeka o kojemu govori, ili još bolje kroz kojega govori, već i okoline u kojoj se taj čovjek kretao. A ona nije bila savršena i nije se počesto obazirala na ministrovu stvarnu ili izmišljenu silu. Bila je to velika igra koju je mogao dobiti samo veliki igrač.

Početak knjige bio me malo zabrinuo. Zvučao mi je nekako previše obojen osjećajima. Novinarka, novinarkina majka, ministar obrane, let helikopterom… No, bio je to privid. Ujevićka je samo odmah htjela reći da se ne namjerava nikome ulagivati, praviti mu nekakav spomenik, nego samo reći kakav je ustvari bio. Zna da se njezina slika »strašnoga Gojka« mnogima ne će svidjeti, ali baš nju briga. Što god mislili o njemu s pravom ili ne, što god mu pripisali, on je bio domoljub i živio to svoje domoljublje na svoj način u teška ratna vremena. Iz podruma je uvijek bilo lakše ocjenjivati tuđi rad, nego sam stati na crtu obrane i poglavito ocjenjivati svoj rad. Ujevićka je nemilosrdna prema takvima. Razotkriva ih u njihovim namjerama i crta kako se Šušak nosio pred tim poteškoćama. Tom čovjeku se usudila tek pred smrt reći »ti« iako je s njim popila mnogo kava i provela mnogo sati u razgovoru. Oboje su se prepoznali na istom zadatku. Treći iz toga kruga, Franjo Tuđman, također je nazočan, ali uvijek malo odmaknut, u svojoj ulozi predsjednika, ulozi najodgovornijega. Šušak ide uz njega svjestan da je to čovjek koji će napraviti državu. (str. 81.) Nije to bio zanos, već duboko uvjerenje čovjeka koji je mnogo toga okusio u životu.

Gradeći strukturu knjige Ujevićka dotiče mnoge sudbonosne događaje u povijesti mlade hrvatske države. Ustvari, ona ih traži, čeprka po svakodnevnim događajima da bi prepoznala one bitne. Ne razbacuje se velikim mislima i riječima, već i u malim stvarima prepoznaje njihovo skriveno značenje. Dojmljiv je njezin osjećaj za te male stvari. Počnimo ponovno od početka knjige: napregnuta tišina cijeloga grada Splita tijekom Oluje, razmišljanja neke bakice dok čeka vlak slobode, Šušak i njegov kamen na Širokom Brijegu…, sve naizgled nebitne stvari. Ujevićka ih skladno slaže u cjelinu svoje knjige, njezin su nosivi dio. One velike stvari vidljive su same po sebi. Tko to još ne zna za Manolićeve emigrante, za usud Bosne i Hercegovine, za Karađorđevo, oružje i embargo, Srednju Bosnu, Dayton…? Teme su to koje nas još i danas zaokupljaju, ne stoga što imaju uporište u stvarnosti, već stoga što nam to nameću. Tu njihovu igru mogu im pokvariti samo novinari poput Dunje Ujević. Kada slože oštrinu poštenih misli i oštrinu svoga pera, zaista su velika sila sposobna pokrenuti mnoge nove stvari.

Da je Ujevićka razmišljala sebično, zacijelo ne bi napisala jednu ovakvu knjigu. Svima je jasno dala do znanja što osobno misli i što misli o mnogim ljudima, posebno onima koji su se zadnjih godina bavili politikom. Samo ona zna koliko joj je to donijelo neprijatelja, a mi možemo samo pretpostaviti. Likovi se redaju kao u kazalištu. Radnja se događa, a oni dolaze, odlaze, pa opet izranjaju. Rat je zaista bio kazalište, ali ono grčko puno tragedije. Navedimo naslove dvaju poglavlja: Ima li još Bosne; Snimka iz Karađorđeva. Koliko su samo novinari o ovome potrošili sati i ispisanih slova? Tek hrabri su se usudili istraživati što se točno dogodilo, tekstovi ostalih vonjali su na zadate istine. Čak se događalo da takvi budu i nagrađeni. Ujevićka naravno nije bila među njima. Ona je ispisivala svoju istinu. Mogla je tako shvatiti što to znači treća bojišnica. Pitali su zbog toga jednom Šuška je li Dunja Ujević njegova novinarka. (str. 42.) Nju ipak nisu smjeli! Previše ih je poznavala iznutra i previše je bila spremna opržiti ih dok okom trepneš. Nije im zaboravila trenutak podizanja hrvatske zastave pred Saborom. Dok se to zbivalo, dio novinara je u zgradi pio kavu i čekao da prođe taj cirkus, kako su se usudili reći. »To je bio početak novoga vala hrvatskog novinarstva«, kaže Ujevićka (str. 49.).

Osim što oslikava krugove u kojima se Šušak, htio ili ne, kretao tijekom rata, Ujevićka oslikava krugove i događaje u kojima se Šušak kretao mnogo prije toga rata. Htjela je dokučiti što je to što ga pokreće, zbog čega je takav kakav je. Jednostavno je bio izvan uobičajenih okvira. Uglavnom su svi tako tvrdili, samo s različitim predznakom. Zanimljiva je ona zgoda iz gimnazijskih dana. Ante Beljo jedini podiže ruku u njegovu korist kada su ga odlučili izbaciti iz gimnazije. Tada je to bilo opasno, preopasno. Zar je čudno što u emigraciji sanjaju iste snove? Neke strukture nisu to mogle progutati, pa su progovorili o glasovitoj mračnoj skupini iz Norvala. Ujevićka je ne zaobilazi, poštuje ljude koji su njome obilježeni, ali se smije onome što o njoj pričaju. Shvaća da im sva ta priča treba zbog sasvim određenih namisli.

Ima još jedan bitan sloj u Ujevićkinoj knjizi. Šuškov i Tuđmanov pogled na Hrvatsku drži pobjedonosnim. Pogled nekih drugih, koji su se prsili značiti nešto u ratna vremena, drži gubitničkim. Iznosi i dokaze za to. Prikupila ih je i hrabro ugradila u svoj tekst. Ide dotle daleko da govori o tomu kako su određeni pokušavali napraviti državni udar. Razloga je bilo bezbroj, ali je onaj početni mogao biti da nije moguće stvoriti samostalnu Hrvatsku. To su naravno znali mnogi protivnici, pa su te »zdrave snage« neprimjetno upućivali svojim vodama. Ujevićki se u početku izraz »državni udar« činio pretjeranim. Priznaje da je tek kasnije shvatila da je to zaista tako. »Kada je Manolić osmislio projekt državnog udara, šlepajući za sobom Stipu Mesića, imao je na svojoj strani sebe, Mesića, nekoliko hadezeovaca čiji je broj teško odrediti jer se mijenjao iz sata u sat i imao je cjelokupnu oporbu.« (str. 131.) Završilo je kako je završilo. Jedinstvo Hrvatske je opasno načeto. Pobjedonosni hod mogao je biti zaustavljen. Ujevićka kao da pita jesu li se prilike danas promijenile.

Dotakla se Ujevićka i države koju naziva Bosna. Najočitije o tome progovara u poglavlju »CATO-ova podjela Bosne«. Uglavnom, taj ugledni washingtonski institut početkom 1999. zagovara dogovornu podjelu Bosne i Hercegovine na tri dijela. Ujevićka zaključuje: »U Hrvatskoj nije bilo nikoga tko bi se u vrijeme rata u BiH i pogotovo poslije, usudio na ovaj način javno promišljati. Jedinstvena Bosna u Hrvatskoj je proizvedena kao ideološko pitanje, dogma, kao bratstvo i jedinstvo novoga svjetskoga poretka.« (str. 175.) Gledajući ovako na stvari Ujevićka drži da je nemoguće govoriti o Tuđmanovoj i Šuškovoj bosanskoj politici sve dok se bosanskoj priči ne bude makar nazirao kraj.

Ne govori se baš previše o ovoj Ujevićkinoj knjizi. Preko nje se u hrvatskoj javnosti počesto prelazi šutke. Jedno je to od novijih nastojanja u prodavanijem hrvatskom novinarstvu. Ne možeš li nešto zbog svojih probitaka oboriti, prešuti. A gdje je pravo na istinu, vijest i još mnogo toga sličnoga? Ne srdimo se zbog svega. Uzmimo u ruke Ujevićkinu knjigu i čitajmo je. Možda će nam neki događaji postati jasniji i možda ćemo promijeniti neke stavove i ponašanja. Samo dobre knjige to polučuju kod svojih čitatelja.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 29. ožujka 2004., 20.00 – 20.45