Nenad Ivanković, Krvava zemlja, Tiva, Varaždin, 2003.

Može li se u obrambenom ratu načiniti ratni zločin? Svi znamo da može, samo bi nebrojeni mirotvorci koji su prošli krajevima BiH to jače viknuli, dapače, dreknuli bi. Opet, naravno, ne svi, kao što ni svi branitelji ne čine ratni zločin. Ipak, što treba istaći: nepravedni napad protivnika ili neprimjeren odgovor na njegov napad? Bezazleno pitanje? Ne! S njim se hrvemo još više sada, nego tijekom ratnih zbivanja. Hrabri na sve to odgovaraju na primjeren način.

Nenad Ivanković, kao novinar i publicist, u posljednje vrijeme zasjao je u svijesti svoga naroda. Taj položaj priskrbio je svojim odnosom prema onome što se tom narodu događalo tijekom Domovinskog rata. Nije stao u zavjetrinu, slušao što je probitačno trenutno govoriti i to činio, već je svojim djelovanjem pokušao odgovoriti što se to točno zbivalo s njegovim narodom tijekom ratnih godina. Jedan od plodova jest i knjiga »Krvava zemlja« koja govori o ratu u Bosni i Hercegovini. Ključ za njezino razumijevanje svakako su riječi na početku koje služe kao određena vrsta posvete: »Događaji u ovoj knjizi stvarno su se dogodili. Možda bi ih netko opisao drukčije, no nitko ih ne bi mogao zanijekati. Ja sam ih tako prikazao, jer vjerujem da je to istina o ratu moga naroda u Bosni i Hercegovini«.

Ne bi ovo trebalo isticati da stanje u hrvatskom društvu nije drugačije. Njegovi intelektualci i javna glasila poput noja guraju glavu u pijesak. Oni tamo s drugu stranu granice neki su drugi narod, samo nam smetaju u našemu hodu prema Europi i sličnim stvarima. Bože, koja glupost! Posredno to svjedoči i Ivanković ovom knjigom.

Dobro sročeno kazalo daje nam brz uvid u radnju knjige i u njezinu postavku. U Ivankovićevoj knjizi »Krvava zemlja« to izgleda ovako: Kupres: »Oću da ustaše iskrvare prije nego nas uopšte vide«; Livno: S tenkovima na Rujane i Čelebiće, bez gaća u Grahovu; Posavina: Preludiranje generala Stipetića i oraško-brčanski kontrapunkt; Rama: »Neka Hrvati idu na bojišnice, a mi ćemo ostati s njihovim ženama; Srednja Bosna: Ubij narod! Ahmići, Križančevo selo, Buhine kuće; Žepče: »Britanska politika« ili smrt; Hercegovina: Trijumf, opuštanje, pat. Ni Rondo, ni Stari most. Opis ratnih događaja zahvatio je, dakle, sve krajeve u kojima su se Hrvati borili na život ili smrt s ovima ili onima. Nije izdvojen ni jedan dio, nego je sve uzeto skupa. Posljedica je to Ivankovićeva integralnog pogleda na područja gdje živi njegov narod. Ne ostaje gluh i nijem na njegove patnje, ma gdje se nalazio. Dežurni opomenjivači sa strane ili iz hrvatskoga društva rekli bi mu da se ne smije miješati u stvari druge države. Dobro, to je zaista tako, ali je usput potrebno odgovoriti i na dva pitanja: miješa li se on doista ovom knjigom u stvari druge države i miješaju li se možda neki drugi, kako prije, tako i danas? Ivanković odgovara i na takva pitanja, trijezno i činjenicama.

Kompozicija knjige dobro je pogođena. Svakom poglavlju prethodi ozbiljno Ivankovićevo razmišljanje o srži događanja temeljeno na odgovornom istraživačkom novinarstvu, posve različitom od onoga današnjega kojim nam svakodnevno pune uši. Iznenađuje i raduje dubina Ivankovićevih zapažanja. Iako nije ni povjesničar ni političar, točno odgovara na mnoga zamršena pitanja. Mogli bismo reći da unosi potrebno svjetlo u tmurna zbivanja. Na razmišljanju se temelji ostatak poglavlja. Nije to zgusnuto, raščlambeno umovanje, nego živ opis stvarnosti. Pred našim očima izmjenjuju se ljudi i događaji koji nam dočaravaju ono što se doista dogodilo. Njih Ivanković zacijelo prije nije poznavao. No, krenuo je tragom narodnih priča i došao do njih. Povijest koja nam se danas nameće kao službena nije ih zapamtila, ali ih je zato zapamtio narod. On pamti dulje i bolje. Dok čitamo knjigu, shvaćamo kako su ponekada male stvari pokretale velike događaje. Rat je nemilosrdna igra. Dobivaju je najhrabriji i najuporniji. Ponekada mnogo poslije samih stvarnih ratnih događaja. Treba nam primjer za to? Živimo u njemu.

Ne bismo smjeli pomisliti da Ivanković nemilosrdno progovara o »onima tamo«. On progovara o nama. »Oni tamo« samo su nas natjerali sudjelovati u nečemu u čemu nismo htjeli sudjelovati. On ih promatra i raščlanjuje kroz taj pogled. Pritom ih ne mrzi, ne svaljuje na njih drvlje i kamenje. Pokušava prodrijeti u srž njihova razmišljanja i shvatiti zbog čega čine to što čine. Uspijeva u tome. Možemo se ne složiti s njim u nekim pojedinostima, ali u glavnini to je to. Istražujući pojedine događaje nailazi i na gluposti koje su njegovi načinili. Ne nastoji ih opravdati, već ih proglašava nečasnima. Stava je da nas ništa ne može i ne smije natjerati na neprimjeren odgovor. No, ni u jednom trenutku ne kaže da je to bit hrvatskih obrambenih napora. Svjestan je da su to načinili neodgovorni pojedinci i da to nije opći stav. Zbog svega ovoga bilo bi dobro da ovu knjigu pročitaju »napredni« u hrvatskom društvu. Valjda bi tada manje svojom neodgovornošću nanosili zlo svome narodu.

Nisu samo Hrvati bili u raljama rata. Bili su to i Srbi i Bošnjaci. Pa ipak to ne znači da nije važno tko je poveo rat i da su svi jednaki. Stvarno, tko je poveo rat? Ivankovićeva knjiga nema namjeru dati potpun odgovor na to pitanje, pa to ne ću učiniti ni ja u njezinoj prosudbi. Pitanje je, ipak, svakako zanimljivo. S njim je povezano i potpitanje jesu li samo ova tri naroda u svemu sudjelovala? Neovisnim i poštenim povjesničarima odgovoriti je na sve ovo. Dopustimo im to, a dotle držimo ono što narod vjeruje. A on vjeruje da je Bosna i Hercegovina i njegova zemlja, da ima pravo ostati na njoj i tu graditi svoju budućnost. Istina je da se još mnogi nisu uspjeli vratiti na svoja ognjišta, o čemu bajni mirotvorci nekako uporno šute, ali promijenit će se i to. Tko vjeruje u sebe ostat će na svome, kao oni u Orašju, Srednjoj Bosni, Rami i da ne nabrajam dalje. Popuste svake ralje, ako ih se ustrajno pokušava otvoriti.

Ivankovićevu knjigu Krvava zemlja svakako treba pročitati. Potpuno je drugačija od filma »Svjedoci« Vinka Brešana koji hvale zadnjih dana i daju mu kojekakve nagrade. Kažu da govori o nama! Ponavljam, kažu! Ivankovićeva knjiga zacijelo govori. Iako nije povijesne naravi, ostat će nezaobilazna u istraživanju događaja na ovim prostorima tijekom 90-ih. K tomu je još pitka za čitanje. Jednom riječju: uspjelo je djelo.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 23. veljače 2004., 20.00 – 20.45