Ivan Sivrić, Rasprave i antirasprave. Mali ogledi o Hrvatima s ovog svijeta, Matica hrvatska, Mostar, 2001.

Zacijelo je lako živjeti na vjetrometini prošlosti i na vjetrometini sutrašnjosti. S današnjicom ide puno teže. A mora se. Uspijevaju samo hrabri, samosvjesni, i da ne nabrajam dalje. Ivan bi Sivrić u knjizi koju prikazujem rekao »Misli umiru kad ih nitko više ne misli«.

U samom naslovu prikaza i u uvodnim rečenicama spomenuh vjetrometinu današnjice. Je li to zaista tako ili je možda malo pretjerano? Što nam nedostaje? Kao narod živimo u demokratskoj državi, ima nas po svijetu opet u demokratskim državama, globalizacija nam kuca na vrata… Što bismo još htjeli? Recimo jednostavno: htjeli bismo srž. Mnogo je toga, naime, obmotano šarenim papirom u našoj sredini, a srži, biti nema. Ne znam je li Sivrića vodilo baš ovako postavljeno načelo dok je pisao knjigu, ali znam da on o ovome u njoj govori. Okrenuo se oko sebe i prepoznao da su stvari drugačije nego se neprestano prikazuju. Zavirimo malo i mi u taj njegov pronađeni svijet.

Preskočivši uvodne rečenice knjiga se otvara ogledom »Hrvatski interes (inter – esse)«. Taj ogled pobliže razjašnjava spomenutu srž. Kao narod stoljećima smo živjeli i još uvijek živimo na trusnom području. Zbog toga je potrebno o tome pisati. No, to sa sobom nosi različite opasnosti. Jedna od njih je svakako da se zbog širine teme ona može nedostatno prikazati ili promašiti. »Ponekad se dogodilo da su govor ili pisanje bili itekako potpuni i nisu promašili nijednu od zadaća, a autor je bio proskribiran, nekad prognan, a nekad čak i umoren.« (str. 17.) Unatoč svemu treba nastaviti s govorom o sudbini svoga naroda. Zadatak je to svakog svjesnog intelektualca, odnosno intelektualca koji ne živi u zrakopraznom prostoru svojih naučenih činjenica. Podrazumijeva se da takav govor ne smije odisati mržnjom, ne samo u višenacionalnim državama, kakva je BiH, već ni u jednonacionalnima. To je upravo jedna od značajki Sivrićeva teksta. Mudro i znalački govori o hrvatskom pitanju u BiH, a da pritom ne pobuđuje u čitatelju niječne osjećaje ni prema kome. Na taj način pisac postiže da se ova knjiga bez ustručavanja može dati i onima koji ne misle poput njega, da bi iz nje saznali misli druge strane i svoje usporedili s njima. U BiH je to itekako potrebno. Posebno u sadašnjici ovakvoj kakva jest. Njezini sastavni narodi grade kuću od krova, blizu su završetka radova, a još se nisu složili oko temelja, kaže Sivrić. Staložen govor može pomoći razriješiti taj životni paradoks na korist i radost svima. Rat je u toj kući mnogo toga stavio na neka druga mjesta. Došlo je vrijeme da se ona ponovno uredi. Ne bi se svakako trebao primjenjivati primjer »krumpirske gladi« iz Irske ili primjer ukidanja pruge za Trebinje i Dubrovnik. Trebao bi se primjenjivati primjer oslobađanja od svih tereta prošlih političkih sustava i izgrađivanja novoga društva zasnovanoga na pravdi i zakonu. Mogu, naime, i zakoni biti nepravedni. O svemu ovome Sivrić naširoko razglaba u ogledu »Antirasprava: Hrvati u BiH – hic et nunc«. U postavljanju polazišnih misli i zaključaka dotiče se i fra Anđela Zvizdovića i glasovite Ahdname iz 1502. Kroz to postavlja pitanje hoćemo li se i danas vladati poput njega ili je možda neko drugo vrijeme za neka drugačija ponašanja. Odgovor treba pronaći, ako ne želimo da nam se dogodi kao onom čovjeku u šali koju Sivrić prepričava. Ona kazuje da se jedan od sugovornika u razgovoru tužio kako u prošlom sustavu nije mogao postići nikakav društveni položaj, budući da nije bio u Partiji. Sugovornik mu je odbrusio: »Da si izašta valjao, komunisti bi te našli pa, ili bi radio za njih ili bi bio u zatvoru ili bi morao bježati vani. Ti nisi bio ni jedno od toga, prema tomu, ne galami.« (str. 72.) Sapienti sat, mudromu dosta.

Ne razbacuje se Sivrić u knjizi samo svojim umovanjem. Ozbiljno i odgovorno govori i o pisanju drugih iz redova hrvatskog naroda u BiH. Spominje najprije Krešimira Šegu, pjesnika, esejista i književnog kritičara. Kroz njegov rad približava nam sliku uzornoga hrvatskoga intelektualca iz BiH. Ni prije, a ni sada, nije se sklonio u zavjetrinu i odatle djelovao samo za svoj probitak. Promišlja dalekosežnost svoga djelovanja i povlači odlučujuće poteze. Padaju mi sada na um riječi koje je prije nekoliko dana izgovorio jedan od kraljeva hrvatskog žutog tiska. On kaže da je spreman samo objaviti istinitu vijest (osobno u to ne vjerujem), a da ga za posljedice nije nimalo briga. Postavlja se suvislo pitanje komu služi? Nije teško odgovoriti. Navedimo uz ovo još i Ivana Lovrenovića kojega Sivrić također spominje u svojoj knjizi. Taj je dao opširan razgovor tjedniku Globus u kojemu + Gojka Šuška ocrtava niječnim crtama. Sveo ga je na nagrdu od osobe. Sivrić duboko dvoji u događaj koji Lovrenović navodi. Zdrav razum teško može prihvatiti Lovrenovićevo prepričavanje i zaključke. Ovo je dio knjige u kojemu se Sivrić najvatrenije s nekim razjašnjava, ali je i dalje na tragu njegova uvažavanja druge strane i uvažavanja suvisloga načina mišljenja i postupanja. Bilo bi dobro kada bi i hrvatska politika u BiH krenula tim tokom. Pisac navodi nekoliko svijetlih primjera. Sakupivši na jedno njegove misli iz knjige o politici vidimo da priželjkuje da ona bude ćudoredna, da donese dobro onima kojima se bavi. A to na žalost često nije tako, pa mnogi narodi moraju patiti, među njima i hrvatski.

Čitatelju na prvi pogled može izgledati da je knjiga nepovezana, da je skup samo određenih cjelina i ništa više. No, to je samo na prvi pogled površna čitatelja. Ona nit koja sve cjeline ove knjige, ma kako bile različite, povezuje u jedno jest piščeva briga za njegov narod u današnje vrijeme na zemljopisnom prostoru koji se naziva BiH. Prepoznajemo je u svakome tekstu, pisac joj se neprestano vraća. Imalo je zaista smisla da je sve ove oglede stavio u knjigu i tako produžio njihovo postojanje. Teško bi ih pronalazili razbacanima tamo i ovamo. Osjeća se da to nije naučeno gradivo, već nešto što je duboko prošlo kroz pisca, nešto o čemu on ima i osjećajno spoznanje. Kolikogod osjećaji mogu utjecati na bit izlaganja, toliko su dobrodošli. Daju onaj potrebni miris životnosti, zauzetosti. Na taj način knjigu je ljepše i zanimljivije čitati.

Sivrić se na bavi puno negativnim likovima i njihovu djelovanju. Radije progovara o onim pozitivnima. Jedan kojega šire i češće spominje jest fra Petar Bakula. Ne ćemo izvoditi iz toga nikakav poseban zaključak, budući da to može biti i slučajno zbog načina na koji je knjiga napisana. Pisac nije pošao od neke misli vodilje i razvijao je, već je svoje razbacane misli stavio na jedno mjesto. Naravno tako i o fra Petru Bakuli. Kroz nekoliko odrednica govori nam da je to bio velik čovjek. Posebno spominje njegovo djelo »Politika za svakog čovika«. Dao je dobar naslov ogledu u kojemu se počinje sustavnije baviti ovom temom »Prilog otkrivanju identiteta«. Zaista je u našoj povijesti mnogo zaboravljenih identiteta ili likova. Prošla vremena sve su učinila da to tako bude. Htjela su nametnuti neka nova, po njihovoj mjeri. Znamo kako je to završilo u ovim krajevima, a i u svijetu. Ti se zacijelo nisu držali načela Bakuline knjige. Njima je politika bila sredstvo ostvarenja osobnih probitaka i ništa više. Bili su spremni u to ime drugoga pregaziti kao nešto što nema nikakve vrijednosti. Fra Petar Bakula, naprotiv, duboko cijeni drugoga i želi mu pomoći. Njegov stav o politici je pun dobronamjernosti i pokušaja izvlačenje zaključaka iz svega onoga što je dobro oko nas. Sivrić kaže: »Temeljna ljudska vrijednost je krjepost, a ne visoki stupanj imovinskog statusa u društvu ili, pak, visok stupanj razvijenosti tehnike (zanata).« (str. 186.) Nalazimo to i kod fra Vendelina Vasilja o kojemu Sivrić također govori. Na temelju svoje doktorske radnje izdao je tri zanimljive knjige: »Filozofija komunizma«, »Komunizam i vjera« i »Komunizam i obitelj«. Izišle su prije nego što je završio II. svj. rat. Predstavljale su navještaj razdoblja koje slijedi. Znamo kakvo je bilo. Vasilj je komunizam nastojao pobijediti ne na bojnom polju, već razotkrivanjem i suočavanjem s istinom. Ovim mislima kao da nam Sivrić želi reći da bi i danas bilo potrebno ljudi poput fra Vendelina Vasilja. Istina, snaga komunizma je opala, ali postoje komunizmi u drugom obliku.

Zanimljivo je kako Sivrić završava ovu svoju knjigu. Posljednjem poglavlju dao je naslov »New age«, a u njemu je donio dva ogleda pod naslovima »Posljednje pismo Rafe Hercega« i »Porcos ante portas«. Dao je tu prostora umovanju filozofske žice u sebi. Kroz lik čovjeka iz naroda progovorio je što se tomu narodu događa u ovoj sadašnjici kada se govori o novom tisućljeću, ujedinjenju Europe i mnogo čemu drugome. Taj čovjek ima svoje mišljenje i ustrajno ga slijedi. Ne obeshrabruju ga trenutci kada ne uspije, on ide dalje slijedeći misao vodilju. I ta njegova upornost kod druge strane polako počinje buditi zanimanje. Sivrić bi rekao: »Zasad stvari moraju izgledati jednostavno da ih vladari mogu shvatiti.« (str. 258.)

Oblik u kojemu Sivrić izlaže ono što ima reći jesu ogledi filozofske naravi. Živost im daje svojim iskričavim duhom, zaključcima koje ponekad ne bismo očekivali. No, to je odlika dobrog pisca. Bit će, dakle, zanimljivo čitati buduće Sivrićeve radove. Ne vjerujem da se umorio od zadaće sebe kao intelektualca u ovom času postojanja hrvatskog naroda u BiH.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 29. rujna 2003., 20.15 – 21.00