Josip Jović, Život po protokolima. Prilog anatomiji hrvatske (samo)destrukcije, Vlastita autorska naklada – Lipa itd, Split, 2002.

Sveto Pismo kaže da bijaše tama, a onda Bog jednoga dana reče neka bude svjetlo, i bi svjetlo. Ovo je samo jedna od zgoda stvaranja svijeta po Svetom pismu, ali jedna od bitnih zgoda. Kako bi bilo lijepo da se i danas u tamu ulije takva snaga koja će je preobraziti u svjetlo, posebno u našu zajedničku tamu. Bila bi to sveopća radost. No, možda se ona već ulijeva!

Josip Jović u svojoj knjizi »Život po protokolima. Prilog hrvatskoj (samo)destrukciji« ne govori baš o Bogu i o stvaranju svijeta, koliko god se kroz tekst mogla, ipak, iščitati njegova pouzdanost u nadnaravno. On govori jezikom novinara izrasla u vrtložnim vremenima hrvatske povijesti. Mnogo štošta je proživio, ali je ostao hrvatskim novinarom, onim tko svoje znanje i sposobnosti stavlja u službu svoga naroda. Da odmah budemo jasni. Ta služba ne zahtijeva od njega opravdavati kolonijalne namjere svoga naroda, njegove ratove protiv drugih, pljačke. Služba je to u svrhu slobode, izgrađivanja samosvijesti i dijeljenja brige za čovječanstvo zajedno sa svim drugim narodima. Doživljavajući tako svijet Jović je napisao zanimljivu i čitljivu knjigu. To je jedna od onih knjiga koje uporno krče svoj put do čitatelja. Javna glasila nisu joj sklona, ali ona ide dalje. Raste polagano iz pozadine i izbija u našu svijest. Taman da se i ne slažemo s njom, trebamo je doživljavati ozbiljno. Utkano je u nju mnogo vještine, dara i razumskog prebiranja po događajima koji su nas okruživali u posljednje vrijeme i još nas okružuju.

Knjiga ne zahvaća veliko vremensko razdoblje. Jović počinje s izborima 3. siječnja 2000. za predstavnike u Hrvatskom saboru i s izborima za predsjednika države koji su slijedili odmah nakon toga. Ishodom tih izbora, recimo odmah, Jović nije zadovoljan. Nagnalo ga je to napisati jednu ovakvu knjigu. Ne obara se on na pojedine stranke u korist neke svoje stranke, on se obara na ono što je uslijedilo nakon izbora. Državotvorstvo je odjedanput postalo sramotan pojam, počele su se cijeniti ulizice, slugani. Njima je u svemu bilo bolje, bogatili su se, postajali poznatima, ali je narodu bivalo gore. Nezaposlenost je rasla, prirodna bogatstva prodavala su se tuđincima, vlast je igrala kako su drugi svirali. Jović nemilosrdno naglašava ove vidove dolaska nove vlasti i raščlanjuje ih korak po korak. Nakon što pročitamo knjigu imamo osjećaj da smo nazočili mizansceni u nekom tajnom kazalištu. Glumci su uigrani, predstava teče naprijed, ali gledateljstvo, za razliku u svim drugim kazalištima, nije dobro došlo. Što ga ima manje, to bolje. To je proturječnost koja se na žalost događa na našoj koži. A Jović bi to htio promijeniti, htio bi upaliti sva svjetla da i drugi mogu nazočiti predstavi i reći je li dobra. Ne tvrdi za svoje razmišljanje da je savršeno i jedino dobrodošlo. Zašto ga i drugi ne bi izrekao?!

Glumcima Jović poklanja dosta prostora i na različitim mjestima u knjizi. Samo jednome od njih, predsjedniku države, posvećuje čitavo poglavlje. Naslov mu je »Čudan svat na Pantovčaku«. Kad je već pošao tim putem, možda je isto mogao učiniti i s predsjednikom vlade. Dvojac je to koji, htjeli mi to ili ne, kormilari hrvatskom sadašnjošću. Valjda mu je onaj prvi krivlji, pa se dohvatio samo njega. Opisivao ga je naširoko i u Slobodnoj Dalmaciji prije nego što je postao predsjednikom. Te tekstove je, kao i mnoge druge tekstove o glumcima i događajima u predstavi igranoj nakon trećesiječanjskih izbora, uvrstio u ovu knjigu. Načinio je od njih još povezanije i produbljenije štivo. Glumci mu ne će biti zahvalni, ali čitatelji zacijelo hoće. Unatoč svemu što čine, Jović im se ne ruga, nego ih samo osvjetljava kroz njihovo djelovanje. Time zadržava dostojanstvo svoga izlaganja, stvarajući neko novo, ljepše novinarstvo.

Nekoliko je temeljnih misli na kojima Jović gradi svoju knjigu. Iščitavam ih u naslovima njegovih poglavlja. Dolaskom sadašnjih stranaka na vlast dogodilo se to da smo spoznali da demokracija može biti i manipulacija. Detuđmanizacija je stavljena kao jedan od glavnih ciljeva, a ustvari je to dekroatizacija. Predsjednik nam ima neke čudne navike i ponašanja za jednoga predsjednika. Ne poštujući naše želje guraju nas bezobzirno u nova povezivanja. Globalizacija nam ne donosi napredak, već nas briše s lica zemlje. Potreban je naš, hrvatski odgovor. Točka. Knjiga je došla svome kraju. Kamo smo mi stigli?

Od svih poglavlja najradije sam se zadržavao na onom zadnjem koji nosi naslov »Još nije kasno«. Samo s njim knjiga je cjelovita, bez njega mogli bismo je čak svrstati među knjige koje namjerno unose nemir u nas same. Ustvari, to poglavlje je onaj trenutak kada se viče »Neka bude svjetlost«. Nije to nikakva usporedba s Bogom, to je priznavanje njegove veličine, njegova djelovanja u nama. Samo pod njegovim vodstvom mogu se izdržati sve navale zla i pametno odgovoriti na njih. A upravo je sada takav trenutak. Država se gradi, neki misle da je slaba, pa su navalili kao hijene. Zbog njihova urlika nerazumno je misliti da je sav svijet takav. Nijednome narodu ništa nije palo s neba. Ako danas nešto ima, može to zahvaliti svojoj upornosti kroz duboke, mračne povijesne putove. Nosio je svoje svjetlo i nije dopustio da ga bilo što utrne.

Zadnje poglavlje doprinosi da se prvi dio zadnje riječi u naslovu čini suvišnim. Navedimo ga: »(samo)destrukcija«. Ma nisu Hrvati samodestruktivni, odnosno hrvatski samouništavajući, nad njima samo čine destrukciju, odnosno uništenje. Naravno da će napadači uvijek moći naći one koji će ih slijepo slušati. No, na nama je sve učiniti da takvih bude što manje. A to se najlakše postiže samosviješću. Kada ne budemo potrošači javnih glasila koja su protiv državotvorne misli, počet će ona mijenjati ploču. Ima naravno i drugih polja djelovanja, ali, evo, počnimo tu. Upravo ta javna glasila napuhuju događaje i sadašnjost nam se čini crnjom nego što jest. Jović to dobro zna. Radio je u Slobodnoj Dalmaciji, dopuštao slobodu mišljenja, dizao nakladu, a onda su ga otjerali. Nije im odgovarao netko tko propitkuje za poteze. Čitatelji su gunđali, ali je ostalo onako kako je učinjeno. Je li došlo vrijeme da čitatelji učine nešto više, je li došlo vrijeme da učinimo nešto više? Život se može živjeti samo u svjetlu, a ne po nekim protokolima, bili oni stvarni ili izmišljeni. Nastaje li nova predstava? Budimo dobri, pa dopustimo našim nasljednicima gledati je i uživati u njoj. Bit će to prilog našoj izgradnji.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 25. kolovoza 2003., 20.15 – 21.00