Print Friendly, PDF & Email

Zdravko Gavran, Ivan Pavao II., suvremeni svijet i kraljevstvo Božje, Dominikanski samostan Kraljice svete krunice, Zagreb 2003.

Upravo u najnovijem broju Vijenca čitam razgovor s poznatim novinarom Vjekoslavom Krsnikom. Tvrdi da u Hrvatskoj ne postoji slobodno novinarstvo. Knjiga koju želim prikazati satkana je od članaka, rasprava i ogleda koji su se pojavljivali u različitim časopisima i listovima u Hrvatskoj. Napisano odiše slobodom i jasnim stavovima. Netko, dakle, nema pravo! Zaboravio sam dometnuti »sitnicu« da su spomenuti časopisi i listovi crkveni. Tu smo, dakle.

Ovom svojom najnovijom knjigom Zdravko Gavran dokazuje da pripada krugu hrvatskih književnika i intelektualaca koji u današnje vrijeme slobodno razmišljaju o stvarima koje ih okružuju. Potrebno je to napomenuti, budući da su pritisci u današnjem hrvatskom društvu veliki. Na sve strane se urliče o slobodi, a nje tako nema. Radnici su bez posla, zaduženje je strahovito, sustavno se blati Domovinski rat, nitko kao da ne haje za obitelj. Čemu daljnja nabrajanja? Iako su tekstovi u knjizi nastali u razdoblju 1986. – 2003., govore o spomenutome na ovaj ili onaj način. Pisac kuša prodrijeti u srž zbivanja oko sebe i pronaći onu misao vodilju koja će i njega i druge izvesti iz blata po kojemu su prisiljeni gacati.

Nije slučajno da su svi tekstovi u knjizi vezani uz crkvene tiskovine. Pisac je u Crkvi prepoznao baštinicu i čuvaricu slobode, nastoji sve to još više shvatiti i živjeti u svakidašnjem životu. Njegov je, dakle, stav otvorenost prema dobru, a ne prema užitku kao vrhovnom pokretaču našega djelovanja. Kao takav spreman je podnijeti težinu koju to sa sobom donosi. Pati s nedostacima hrvatskoga društva, ali ne samo njega. Htio bi da svaki čovjek progleda na ovoj kugli zemaljskoj i uputi se naprijed uzdignuta čela. A to je ono što Crkva oduvijek naviješta. Zbog ljudske protege u sebi znala je protiv toga griješiti, ali se uvijek vraćala nazad i nanovo počinjala. Zbog toga Gavran ima povjerenja u nju i vjeruje da ju je Bog poslao u ljudsku povijest da je oplemeni i dovede je k njemu.

Iako sam naslov knjige stvara dojam da ona naširoko govori o papi Ivanu Pavlu II., stvari su nešto drugačije. Ona je ustvari posvećena njemu i njegovom trećem dolasku u Hrvatsku. To je za Gavrana veliki događaj. Ne izruguje mu se, kao što su tih dana činile jedne dnevne hrvatske novine. Svjestan je da ovaj Papin dolazak, koji uz to ima i obljetničku narav, 100. je po redu izvan Italije, predstavlja povijesni korak za Hrvatsku. Na tragu je to onoga što je Papa učinio prilikom uspostave hrvatske države. Trebalo ju je priznati da bi počela živjeti. Vodeće zemlje na Zapadu nećkale su se to učiniti, kao, još nije vrijeme. Papa to čini prvi prekršivši višestoljetno pravilo da Vatikan nove države priznaje među posljednjima. Kada je nastao rat, Papa ga ustrajno pokušava zaustaviti. U doba nastalog mira želi da Hrvatska počne živjeti kao sve druge europske zemlje. Nije stoga čudno da prilikom zadnjeg posjeta naglašava da pripadamo Europi i da nam je tamo mjesto. Treba tu pridodati i njegov poziv Hrvatima u BiH da stvari uzmu u svoje ruke. Ne griješi stoga Gavran kada progovara o jednome ovakvom čovjeku i pušta da njegovo učenje prodrije i u njegovo srce. Ma, naravno da je Papa iste stvari spreman ponuditi i drugim narodima. Uvijek je na strani ugroženih, nejačih, pravdoljubivih.

Kad smo već kod naslova knjige, čini mi se da ne bi bilo loše da je nešto drugačiji. Papa je spomenut u posveti, a naslov je mogao biti kraći, književniji, poput svih drugih naslova u knjizi. Ako ništa drugo, olakšalo bi to pamćenje jedne ovakve vrijedne knjige. Vijek trajanja će joj zacijelo biti dug, a za čitanost ćemo još vidjeti.

Zašto jedna ovako dobra knjiga nije sigurna za svoju čitanost? Više je tu razloga. Mnoge spominje sam pisac u podužem tekstu pod naslovom »Katolički tisak u Hrvatskoj na početku novoga desetljeća i stoljeća«. Druge navodi Krsnik u spomenutom razgovoru. Nije na nama sada ih naširoko navoditi, ali možemo zaključiti da su društvena javna glasila pod svojevrsnim pritiskom, a crkvena se još pokušavaju prilagoditi novonastalim okolnostima. Šteta za hrvatsko društvo! Što se ova glasila prije uspiju osoviti na svoje vlastite noge, bit će nam svima lakše. Tada će stvoriti i treću vrstu javnih glasila koja ne će nositi pečat »crkveni« i pečat »društveni«, kao da se to dvoje isključuje. Bit će to javna glasila koja će priznavati činjenicu da je oko 90% hrvatskog društva vjernički usmjereno i prema tomu će oblikovati svoju uređivačku politiku. U tako stvorenom javnom mnijenju i ova knjiga Zdravka Gavrana imat će više čitatelja, kao i sve druge slične knjige i napisi. Dotle je na njima svojim djelovanjem što više doprinijeti da se što prije dogodi jedan ovakav obrat.

Zanimljivi su naslovi cjelina u koje su smješteni Gavranovi napisi: Ivan Pavao II., Balkan i kraljevstvo Božje; Trajno u vremenitom; Vremenito u neprolaznom. Najviše nas tu svakako u oči bode ono »Balkan«. Na stranu prijepori oko zemljopisne ispravnosti takvoga pojma, ako ništa drugo ne želimo prihvatiti »duhovnu« stranu toga pojma. Na takav »duhovan« način ovaj pojam shvaćaju oni koji nam ga i prišivaju. To su isti oni koji su uporno o nama govorili kao o bivšoj Jugoslaviji, ne udostojući se nazvati nas našim pravim imenom. A taj je pojam u tom značenju tako smiješan, kao da su nas nazivali bivšom Austrougarskom. No, snaći nam je se sa svim ovim i možda još nekim drugim pojmovima. Na djelu su veliki igrači i treba s njim znati igrati. Govori o tome Gavran u ogledu »Može li se hrvatstvo konsolidirati?«. Svjestan je naboja u suvremenom svijetu i htio bi da njegova zemlja uspješno prođe na svom putu. Stava je da je put državama s malobrojnim narodom mnogo teži, nego onima s mnogobrojnim. Pritom nije važno, kakva je pojedina država. Odlučuje gola snaga. Gavran kaže da sada Hrvatskom haraju negativne, a ne pozitivne »energije«. Možemo se složiti ili ne s njim, osobno se slažem, ali ne možemo izbjeći ne zapaziti njegov optimizam. Oči mu ne gledaju crno, već samo stvari priznaju onakvima kakve one jesu. Kao takve želi ih obogatiti neprolaznim ili trajnim. Na zemlji smo, ali kraljevstvo Božje trebamo živjeti već sada. Bude li to tako, jednoga će se dana naša vremenitost pretvoriti u nevremenitost, vječnost. Papa Ivan Pavao II. nas neprestano tomu uči.

Svatko tko pročita ovu knjigu ne će se pokajati. Samo naizgled nije pisana s više ili manje jasnom namjerom. U svim napisima postoji ista misao vodilja. Ta je da u potpunosti na ovoj zemlji treba živjeti svoju ljudskost i svoju religioznost. Nema baš previše hrvatskih intelektualaca koji ovako postavljaju stvari. Uz to je knjiga pisana živim i zanimljivim jezikom. Piscu je u tome svakako pripomogao njegov osjećaj za književnost. Zbog toga je čitanje ove knjige uživanje, budući da nam pomaže razmišljati na slobodniji način nego nas s ovih i onih strana neprestano tome uče. Piscu treba samo zaželjeti što više ovakvih članaka, rasprava i ogleda, odnosno knjiga.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 18. kolovoza 2003., 20.15 – 21.00; Motrišta, 28, Mostar, listopad 2003., str. 216. – 218.

Osobno