Alojz Prosoli (priredio), Bijeli put – Bosne Srebrene glas, Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, Zagreb, 1994.

Ima knjiga koje nam daju mudre savjete, knjiga koje nas nasmijavaju, knjiga koje nas zabavljaju... Knjiga »Bijeli put - Bosne srebrene glas«, iako to možda nije ni željela, ispituje našu savjest i time se izdvaja od ostalih izdanja. Stoga, njoj se ne prilazi strogo razumski, nego poglavito srcem.

Namjera priređivača, Alojzija Prosolija, bila je, čini mi se, uvezati zajedno neke odsječke života da se ne bi izgubili u vrtlogu sadašnjeg vremena. Međutim tako uvezani ti nas odsječci života nemilosrdno pitaju: a gdje si ti bio u to vrijeme? (Zbilja, gdje sam ja to bio u to vrijeme?)

Knjiga nema poglavlja i hladna rasprava nije njezina odlika. Započinje osjećajnom riječju priređivača i predgovorom Branka Čule koji nas uvodi u događanja u knjizi. Njihove riječi slijede uvezani brojevi malog glasila »Bosne srebrene glas«. Ono je izlazilo 10. XII. 1993. - 16. II. 1994. Krvavi i surovi život odvija se tu pred našim očima. Čini nam se da ga možemo doticati prstima. Nit vodilja je jedna: »Bijeli put« mora uspjeti. Zaključka u knjizi nema. Radnja kao da se ulijeva u budućnost.

»Bijeli put« spasonosna je ideja koju je osmislila skupina ljudi na čelu s dr. Slobodanom Langom. Ta ideja pokazuje kako se velike stvari mogu napraviti samo ako imamo dovoljno hrabrosti slijediti svoje dobre zamisli. Ta zamisao u ovom slučaju bila je: »Mora se ići u srednju Bosnu«. Prisjetimo se, bilo je to vrijeme kada nam je srednja Bosna izgledala potpuno nepristupačnom. Odsječena od svijeta živjela je životom umiranja, krvi, boli, ali i rađanja. Neprijatelj ju je pokušavao slomiti na sve moguće načine. Tko je imalo mario za hrvatstvo i za svoju vjeru u tomu trenutku nije bio miran. Htio je nešto učiniti, ali što kad nismo Bog i kad ne možemo činiti čudesa. »Bijeli put« naše želje pretvorio je u stvarnost. Do srednje Bosne pružila se naša ruka koja joj je htjela pomoći. Drži se da je oko 10.000 ljudi izravno sudjelovalo u pripremanju i izvođenju misije »Bijelog puta«. Bili su zajedno svi: učeni i oni malo manje učeni, političari i svećenici, novinari i molitelji... »Bijeli put« je uspio doći do franjevačke bolnice u Novoj Biloj jer je smatrao da su ljubav i dobrota nepotrošivo blago koje progovara i ondje gdje, naizgled, vlada zakon oružja.

Ako dođemo do ove knjige uzmimo je, pročitajmo i ostavimo na polici s dobrim knjigama da i našim budućim naraštajima kaže da se nikada ne smije očajavati u životu. I tamo gdje je mržnja naša nada može unijeti svjetlo i pobjedu.

Miljenko Stojić