fra Vendelin Karačić, Smiješnice i doskočice, Muzej – Franjevačka galerija, Široki Brijeg, 2008.

Otvorivši vrata svoga bivovanja javnim glasilima može nam se učiniti da nam je život previše crn. Nesreće, nesnalaženje na sve strane. Povjerovavši u ovaj pričin zateći ćemo se u mislima da je život u samostanu, ili iza samostanskih zidina, preozbiljan. I tko zna kakve ćemo sve zaključke iz svega ovoga izvući. Fra Vendelin Karačić, kao vjerni nasljedovatelj Sv. Franje, znalac umjetnosti i ljudskoga duha, pokušava ovom svojom knjigom rastjerati te tmurne oblake i namamiti nam osmijeh na usne, dokazujući da je ozbiljnost nešto suprotno od smrknutog lica.

U temelju Karačićevih smiješnica, doskočica, šala... proživljeni je život na ozemlju koje se danas naziva Hercegovinom, a nekada se zvalo Humom. Narod je tu uvijek živio teško, kušao udare vjetrometine i neprestano prisezao da će opstati unatoč svemu. Jezik kojim je govorio štokavska je ikavica, duhovnost koju je proživljavao vuče korijene iz tisućljetnog iskustva. Mnogo toga se mijenjalo, ali je uvijek ostajala privrženost idejama dobra ili ćudoređu u njegovom širokom značenju. Poput male škrinjice ova knjiga skuplja u se sve ove silnice i daruje nam ih u posebnom ruhu: osmijehu koji nikoga ne vrijeđa, riječi koja uz ugodnu zabavu želi i poučiti.

Uvijek, ne samo danas, hrvatskom narodu, a i svima drugima do koga dopre ova knjiga, potrebno je nešto ovakvo. Zdravi humor liječi, potiče na razmišljanje, odmara, nagrađuje nas za sve naše muke i napore. U njemu nema izvještačenih mjesta, nepotrebnih primisli, bezobraznosti, rugobe zla, psovke i mnogo čega sličnoga. Velika je to razlika od humora koji nam se danas pokušava nametnuti na razne načine. Previše bi nam trebalo prostora kad bismo željeli barem malo protumačiti zbog čega je to tako. Recimo samo da neki novcem, a ne i duhom, obdareni pojedinci i skupine, pokušavaju ovaj svijet graditi na temeljima korisnosti, a ne ćudoređa. Oni ne čitaju ovakve knjige, njihove su teške i preteške. Nu, eto im ih, a mi se posvetimo nečemu boljem.

Kad netko za nekoliko desetljeća bude proučavao današnje vrijeme, moći će štošta saznati i iz ove nezahtjevne građe. Posebno će vrijediti antropolozima i etnolozima. Rasprostrt će se pred njima široka lepeza tema koje stoje u naslovima pojedinih ciklusa ovog humorističnog štiva: samostanski život, svećenički život, molitveno ozračje, jelo i pilo, mudrijašenje, žene – brak – obitelj, raj, novac – škrtost – krađa, partija, djeca. Naravno, kroz štivo se zrcale i razne druge teme. Očito je da je autor mnogo toga proživio u životu i zaželio da i drugi okusi nešto od toga bogatstva na koje se obično ne obraća pozornost. Tko bolje poznaje samostanski život, koji je ustvari iznjedrio ovu knjižicu, prepoznat će kada je i tko pojedinu stvar izrekao, ili tko se krije pod pojedinim imenom, ako već nije navedeno pravo. Možda će se pritom sjetiti Jürgena Moltmanna i njegova teološkog eseja o igri. A pravi humor zapravo jest ozbiljna, dječja igra. Dobro je, stoga, da fra Vendelin završava knjigu upravo s nekoliko sličica iz ovog svijeta.

Jezikoslovce će zacijelo obradovati hrvatski hercegovački jezični idiom. Danas je on poklopljen štokavskom ijekavicom, ali poput rijeke ponornice u krškom krajoliku neprestano izvire, grgolji i onda opet nestaje. Obrativši malo pozornosti na njega vidimo koliko je lijep i zažalimo što je tako neopravdano gurnut u stranu, baš kao i mnogi likovi iz donesenih šala. Nu, on predstavlja onu stvarnu stvarnost, potpuno isto kao i humor ove knjige. Nema tu ništa »virtual«, sve je prirodno i sve je naše. Fra Vendelin je dobro napravio što se odhrvao napasti progovoriti čistim standardnim jezikom i biti malo više »suvremen« u svojim doskočicama. Zbog toga se ova knjiga čita tečno i nakon nje se osjeća ugodno kao kad se ljeti popije hladna, osvježavajuća voda s izvora.

Završimo ovaj osvrt mišlju da je dobro što se knjiga pojavila na čitateljskom nebu i da očekujemo njezin nastavak na zasadima koje je tako dobro zacrtala.

Miljenko Stojić

fra Vendelin Karačić, Smiješnice i doskočice, Muzej – Franjevačka galerija, Široki Brijeg, 2008.