AA. VV., Brotnjo – naša priča, Općina – Matica hrvatska, Čitluk, 2010.
Da bi se ispričala dobra priča, nije potrebno samo htjeti nego i imati dobru građu. U slučaju Brotnja, stvaranja ove monografije, to se poklopilo i zato je pred nama uspjela naša priča.
Naravno nije poželjno ni pošteno kritički govoriti o onomu u čemu si i sam sudjelovao, iako je glavninu posla podnio netko drugi, u ovom slučaju glavni urednik Ivan Sivrić i tehnički urednik Ivica Selak. Oni su to dobro napravili i od srca im na tome čestitam i zahvaljujem. Zadržat ću se, dakle, na priči o našoj priči, a prosudba neka ostane na nekim drugima.
Davno bi kad su područjem Huma vladali hrvatski vladari. S istoka dođoše osvajači, ali se Hum nije lako predavao. Morao je ipak na kraju pasti pred golemom silom, odlučivši pritom ostati svoj. I tako do današnjih dana. Od osvajača osta samo ime: Čitluk. Za nadati je se da ni ono ne će još dugo odolijevati. Vrijeme je ovome kraju vratiti njegove izvorne nazive. Turci osmanlije, kao svi osvajači, nisu previše marili za nevoljni puk. Bila je ovo duboka zabit za njihova sultana, a za one koji su tu obitavali voljeni kraj. Unatoč svim poteškoćama vraćali su mu se neprestano njegovi duhovne vođe i nastojali ga očuvati u čovjekoljubnom, bogoljubnom i domoljubnom duhu.
Točno, ovo su tek neznatne crtice iz stručno napisanog povijesnog dijela naše monografije. Važne su zato jer je to stanje predugo trajalo, ne godinama nego stoljećima. Sva su ostala osvajačka razdoblja puno lakše protutnjala. Pitam se u ovom trenutku: Da tada nismo znali patiti, ne sklanjati se mučeništvu, bi li danas Kraljica mira bila u našoj sredini? A da nje nije, unatoč našoj pameti, gdje bismo bili? Ovo je trenutak za početak jedne druge priče.
Tih godina prije dolaska Kraljice mira opet smo bili nečija zabit. Komunistička. Pritiskla nas ta mora sa svih strana. Pri svome dolasku pobila je mnoštvo naših bližnjih i poznanika. Monografija rječito o tome govori. Što nije pobila najprije je stisnula željeznom pesnicom, a onda nakon nekog vremena rastjerala bijelim svijetom. Svi što ostaše preživljavaše od proizvodnje duhana i vina. Nije potrebno govoriti kakav to bijaše život. Čim nešto stekoše u pomoć priskakaše i oni što odoše. Tako se preživljavalo. A onda dođe Kraljica mira i sav naš ustaljeni život izvrnu naglavačke. Ništa više ne bi nepodnošljivo i bezizlazno. Komunizam se pokaza u svoj svojoj rugobi, počeše k nama dolaziti sa svih strana svijeta. Gledali smo, čudili se i Bogu zahvaljivali. Dođe i Domovinski rat. Opet je puno toga izgledalo bezizgledno. Naši bojovnici staviše krunice oko vrata, dođoše se pomoliti svojoj Kraljici mira i onda odoše na svoj zahtjevan put. Nije se ovo svakome sviđalo pa dođoše opljačkati nam tenkovima banku, bijesno se pod punom borbenom spremom provozaše mjestima gdje je Kraljica mira sišla na ovu zemlju. I što bi? Ništa strašno! Njih nestade, a mi ostasmo i evo govorimo o jednoj divnoj monografiji.
Zar je čudno da su ovakve silnice urodile dobrim i velikim umjetnicima, duhovnicima, gospodarstvenicima, intelektualcima, športašima, velikanima na raznim drugim poljima? U monografiji je, u okviru tijeka priče i prostora koji se ima na raspolaganju, o svemu tome prilično iscrpno progovoreno. Zacijelo uvijek se može drukčije i više, ali to su ipak nijanse. Monografija je postavila dobar temelj i na njemu se može dalje graditi. Mislim da je to do pojave novog izdanja monografije najlakše učiniti kroz neki broćanski portal. Građa će na taj način, naime, neprestano biti pred očima čitatelja i oni će je moći nadopunjavati i ispravljati. Stvorit će se na taj način priča koja će odisati punom duhovnošću ovog kraja. A on itekako ima što pokazati. Vjerujem da smo se i sami iznenadili mnogim stvarima, iako smo mislili da to sve poznamo. Koliko li će se tek više iznenaditi oni koji nisu iz ovih krajeva!? Uz ljepotu koju će ponijeti u svojim srcima gledajući slike iz ovog divnog podneblja, kratki pridodani film, odjedanput će im postati jasno kako je taj i taj uspio iako je počeo s puno nižih stuba nego neki drugi. Broćansko podneblje iznjedrilo je i još uvijek iznjedruje ljude koji se ne boje uhvatiti u koštac sa životom. Znaju da im nitko ništa ne poklanja, već da sve treba dobiti svojim žuljevima i znojem. Izbija ova misao iz svake stranice ove monografije. Trenutno je na kušnji. Puno se tvarnih dobara u posljednje vrijeme sliva u Brotnjo. S njima znaju doći i oni koji se nikako ne mogu uklopiti u duhovnost koja je ovdje vladala i koja se preoblikuje u još jaču, duhovnost Kraljice mira. Razmišljam o tome dok listam stranice monografije, gledam njezine prekrasne slike i čitam primjereni tekst. Vidjet ćemo, priča je to za neku drugu monografiju.
Pričajući ovu kratku priču o jednoj izuzetnoj monografiji, ne mogu a da ne istaknem njezino grafičko uređenje. Osvrnuo bih se posebno na njegovu prevladavajuću boju: zlatnu. Boja je to duhana koja se pojavljuje nakon što se naporno i dugo oko njega radilo, ali i boja zvijezda u Gospinoj kruni. Nisu nas pobijedili, zaslužili smo zlato i možemo se radovati zajedno sa svojom Kraljicom mira. Dok budemo njoj vjerni, naša će duhovnost ostati jakom te ćemo imati i kruha i ruha. Ona natapa naš život kao one vinjete, igra svjetla i riječi svaku stranicu monografije. Biti nam je samo dobrim urednikom tog našeg života.
Ne, nije ovo duhovni nagovor. Ovo je samo istina koja izbija pred oči kad pročitamo ili barem prolistamo monografiju pred nama. Ljepota se razastrla pred našim očima, a hoćemo li je i s kim znati čuvati? Opet, nije ovo zadatak budućih naraštaja, naš je to zadatak. Budimo mi na svojoj visini, a onda će oni ovjenčati nas novom očaravajućom monografijom, kao što smo i mi ovjenčali naše roditelje, djedove, bake, jednostavno prethodnike.
Miljenko Stojić
Predstavljanje, Čitluk, 22. svibnja 2010.; Suvremena pitanja, V, 10, Mostar, studeni 2010., str. 153. – 155.)