Ivan Ugrin, Gori-doli, Hrvatski časnički zbor grada Splita, Split, 2011.
»Druge alternative nema«, rečenica je koju slušamo već duži niz godina. U početku se mislilo da će sve trajati kratko, ta mi smo dio tog zapadnog uljuđenog svijeta. Generala Gotovinu još smo držali svojim i branili ga, a onda da bismo pospješili tu bezalternativnost pristali smo ga uhititi. Tražila se ljudska žrtva, kao u stara dobra bezbožna vremena. Ugrin, pak, ne pristaje ni na kakve ucjene pa piše sljedeće rečenice. »Kad su osnivači gradili Europsku uniju, činili su to na kršćanskim načelima. Grb EU-a oslanja se na Apokalipsu, sliku Gospe, Žene obučene u Sunce kojoj je na glavi kruna s dvanaest zvijezda. A danas je ta ista Europa u rukama mudraca koji nisu dopustili niti da se u preambuli Ustava spomenu njezini kršćanski korijeni.« (str. 33.) I što sad? Slegnuti ramenima ili postati svjestan svih okolnosti te u granicama svojih mogućnosti pokušati djelovati?
Da bismo lakše razumjeli što nam Ugrin želi poručiti, najprije recimo riječ-dvije o naslovu knjige. Proistekao je iz dvije kolumne koje je pisac ispisivao 15. ožujka 2009. – 18. prosinca 2010. Kolumnu Gori-doli ispisivao je na internetskim stranicama kao svoj blog. Nešto takvo jednostavno nije moglo ući u njegove matične novine Slobodna Dalmacija jer je bilo previše slobodno. I drugu kolumnu Novo doba ispisivao je također na internetu, na portalu don Zlatka Sudca. Naslov prve kolumne potječe iz poznate Gundulićeve pjesme o slobodi. Prepričano, tko je danas na vrhu sutra to ne mora biti, i obratno. Nije ugodno karijeristima, ali je tako. Druga kolumna ne misli nipošto na New age i današnje oblikovatelje Europske unije i koječega drugoga, nego na doba koje će nas ponovno vratiti u naše prirodno stanište, najprije prema ljudskosti, a onda i prema vjeri tko je uspije probuditi u sebi unatoč šumi raznoraznih osobnih iskustava. Kad se ima ovako dobra i jasna potka, teško da će tkanje biti slabo.
Ugrin u ovim tekstovima nastupa bez zadrške. Svjestan je da mu ih čitaju i nadređeni na poslu koji su drukčijih stavova i koji se ne libe šutnuti čovjeka koji nije na njihovoj crti. Ipak, ustrajava u svome pisanju i pridonosi da je zrak oko nas čišći, onaj hrvatski, kojeg smo kupovali nekada u limenkama nakon pada komunizma, i onaj naš kršćanski što smo ga nastojali uvijek disati. Svjestan je da je to dvojstvo koje nas može održati na prostorima gdje sada živimo i koji su ugroženi, ne samo zbog gladnih susjeda, bližih ili daljih, već i zbog naših gluposti. Moramo ispravno živjeti ako želimo uspjeti.
A o čemu sve pisac raspreda u knjizi? Ma o svemu onome što nas je pogađalo u spomenutom protoku vremena. Nije ovo stručna knjiga koja postavlja određene probleme i onda argumentirano na njih odgovara. Ovo je knjiga koja izvire iz života, knjiga nastala na temelju brzih shvaćanja i brzih odgovora. Nažalost, od hrvatskog se puka u posljednje vrijeme to neprestano traži, ali hvala Bogu još je spreman dobro reagirati. Dokle, teško je reći. Mnogi se bore za nadzor nad njegovom dušom, i to na raznorazne načine, pokušavajući ga pretvoriti u glinu koju onda mogu mijesiti po svojoj volji.
Dok raspreda o djelovanju naših političara i njihovoj pripadnosti, ponekada vješto prikrivanoj, Ugrin neprestano spominje Crkvu, papu, biskupe. Nije to govor zaslijepljenog pristaše, nego govor čovjeka koji razmišlja i odlučuje se staviti na pravu stranu. Zbog toga može otvoreno i kritizirati kad se za to ukaže potreba. Da je se ovo s vraćanjem imovine porečke biskupije, ili već čija je, talijanskim benediktincima dogodilo u vremenu nastajanja ovih kolumni, vjerujem da bi piščev stav ostao isti. Ni za jotu se ne bi pomakao od čuvanja Crkve i svih njezinih zasada, ali bi oštro napao manipuliranja pravdom i pravednošću, možda pronalazeći u svemu prste onih koji maknuše Gospu s europskog stijega. Bila bi to logična posljedica zauzimanja za prave vrijednosti i njihova življenja u svakodnevnom životu. Ne bi to bio nikakav tv projekt, kao Farma kojeg se moglo gledati na Novoj tv. Ne ću pitati tko ga je sve od nas gledao. Njega Ugrin bez dlake na jeziku naziva »hašomanskim«, bez obzira što i sam pripada svijetu javnih glasila. Dometnimo još da ga je povezao s poznatim Orwelovim romanom »Životinjska farma«. Nažalost taj književni uradak čitalo je manje ljudi, nego što je gledalo onaj televizijski. U čemu je problem, odgovorimo sami.
Dok sam čitao ove kolumne, neprestano mi je na um padalo religiozno novinarstvo. Znam, o njemu se malo govori, ali to ne znači da ga nema i da ga ne treba biti. Laže Karl Marks da je religija opijum za narod. Njegove bolesne ideje su to bile, i još jesu, te su ucvilile mnoge majke i očeve. Religija liječi, upravlja prema naprijed, donosi mir. Odražava se to i u ovim tekstovima. Primjer su za one naše novinare koji vole govoriti da se bave religijom u svome novinarstvu. Nisu, istina, puno ni pogriješili iako bi oni htjeli poručiti nešto drugo. Njima je do skandala, do bičevanja Crkve, Ugrinu do pravog razjašnjavanja što se to točno događa. Budući da dobro poznaje teologiju, stvorio je novinarstvo koje djeluje na dvije razine. Najprije je kršćanin koji svoje ljudske i kršćanske stavove zastupa i u svome poslu kojim se bavi. Nakon toga je stručnjak za određeno područje koji ne čeka nekog drugog stručnjaka da mu protumači zbilju. A kad se to dvoje sastavi, imamo pred sobom novinara sposobnog uhvatiti se u koštac sa svim problemima na svome području. Nešto takvo teško nalazimo i u drugim granama novinarstva, kamoli u ovom religioznom. Da bismo si posvjestili važnost svega toga, prisjetimo se samo Drage Pilsela. I njegovo se novinarstvo kitili istim atributima kao i Ugrinovo, ali najblaže rečeno to se ne da uspoređivati.
Ugrinu i njegovu novinarstvu, kao i svima drugima koji idu sličnim putevima, ne želim ništa predviđati. Bit će im kako odluče. Predvidio bih samo da će hrvatski narod opstati na ovim prostorima uz potporu svih dobrih novinara, kao što je Ugrin, i unatoč svima onima drugima. U skladu je to sa svime što smo do sada govorili. Piscu knjige neka Bog, dakle, dadne još više ustrajnosti, kao i nama koji se bavimo drugim poslovima, dok nam je svima stići istom cilju.
Miljenko Stojić
Predstavljanje, Široki Brijeg, 8. kolovoza 2011.; hrsvijet.net, 9. kolovoza 2011.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 10. prosinca 2012.