Grgo Mikulić, Priče i legende iz Hercegovine, Gral, Široki Brijeg – Zagreb, 2009.

Kada danas putnik namjernik krene zemljom što se sada naziva Hercegovina, a nekada Hum, što obično primijeti? Neobičnu mješavinu starog i novog. Kao da su se sudarila dva svijeta i u žestokom su hrvanju. Pritom se primjećuje da ono novo pobjeđuje. A negdje u zatiljku odjekuju predrasude tzv. neovisnih javnih glasila. Te nacionalisti, te progonitelji svojih susjeda, te skloni dvojbenom bogaćenju, te... tko bi to sve nabrojio. Ipak, javlja se i drugi glas koji kaže da se u ovim krajevima ukazala Kraljica mira, da je ovdje vjera jaka, da je puk neobično gostoljubiv, da... ma dosta i ovo. I što na kraju ostane? Priča kako uistinu jest. Jednu takvu donosi nam i Grgo Mikulić, između ostaloga poznati turistički djelatnik. Ali on govori o onome što stoji u pozadini onoga vidljivoga, na čemu ono jednostavno stoji.

Nije lako ispričati cjelovitu priču o jednome kraju, posebno ako mu je povijest bila burna, kao što je slučaj s Hercegovinom-Humom. Ni Mikulić to nema namjeru napraviti. On tek putuje, poput mnoštva likova koje susreće u svom svakodnevnom poslu, i zapisuje što čuje. Želi proniknuti u duh ovih krajeva, zagrepsti barem malo u njegovu složenost i povući se da čitatelj može obraditi nove spoznaje. Ne govori s visoka i umišljeno kao da sve zna, spreman je pitati i sam se diviti novootkrivenim stvarima (Katedrala). Pri svemu ovome ne slijedi neki pomno razrađen put, nego »čupka« ono što mu se čini da je u ovome trenutku najbolje obraditi. Kad saznadne još stvari, a to će neminovno biti nakon pojavka ove knjige, pribilježit će možda i bolje priče, ali to ne znači da ovo ne vrijedi. Mikulić je izabrao dobar put i putnici namjernici imaju nad čime razmišljati.

I ne htijući pisac nam je ukratko ocrtao povijest ovoga kraja. Kada vremenski poredamo priče, onda vidimo da one počinje s Trojom. Neki ugledni svjetski znanstvenici kažu da se nalazila u krajevima oko Gabele. Je li to tako odgovorit će vrijeme, priča je svakako zanimljiva. Nastavlja se s kraljicom Teutom, odnosno Ilirima i Rimljanima. U središtu je pitomi Borak, izvor rijeke Lištice. Čak i mnogi Hercegovci o tome ništa ne znaju. Srednjovjekovna hrvatska bosanska država živjela je nekada na ovim područjima i ostala puku u lijepoj uspomeni, unatoč svim nedaćama. Naročito treba istaknuti kraljicu Katarinu Kosaču. Njezin otac Stjepan Kosača nije bio kralj, ali je tako vladao u Humskoj zemlji. Stekao je naslov hercega, pa je zemlja kojom je vladao po njemu prozvana Hercegovinom. Iako je imao naprasitu narav, znao se žestoko zaljubiti, bez obzira što to nije uvijek bilo u skladu s učenjem Katoličke crkve. Svojoj ljubavnici Ljubuši gradi grad na brdu Buturovici, a naselje ispod njega kasnije dobiva ime Ljubuški. Tu su naravno i hajduci, kako bi to bilo da se preskoče Mijat Tomić i Andrijica Šimić. Ipak, iz turskog vremena najupečatljivija je priča o Divi Grabovčevoj: mlada, nevina hrvatska katolička djevojka nasuprot turskom silniku. Izgubila je glavu, no spomen na nju traje do danas i svakim je danom sve življi. Spomenimo još i Topanu. Mlečani topovskim kuglama određuju gdje je njihova granica s Turcima. I tako do današnjih dana. U Gavanovom blagu mogli bi se prepoznati mnogi današnji tajkuni s obje strane hrvatske granice. Riječ po riječ, putopis hercegovačkog duha poprima sve dublje i dublje obrise.

Dobro je što Mikulić unatoč turističkoj namjeni priča pokušava što više progovoriti književnim jezikom. Na taj način one postaju pitkije, prijemčivije, dolazimo u napast potražiti piščev telefonski broj i zamoliti ga da nas odvede tamo o čemu smo upravo čitali. Odlika je to, dakle, uspjelih ostvarenja, bez obzira u koju ih vrstu stavili. Uz ovo još spomenimo da je jezik bogat, gramatika uzorna, te da lektori ne bi trebali imati previše posla u priređivanju ovih priča za tisak.

Na kraju svoga putovanja čitatelj će biti zadovoljan. Ove priče još će dugo odjekivati u njegovom srcu. Brisat će tamo sve nepravedno utisnute nanose i pričati mu o jednome kraju koji, može se reći, tisućljećima odolijeva na vjetrometini civilizacija, kultura, vjera. Hrvati su mu dali poseban pečat sve do naših dana. Hoće li tako i ostati u budućnosti, najprije ovisi od njih samih. Nu, ljepota kraja uvijek će ostati. Naći će se novi Mikulići koji će o svemu tome pričati, a putnici namjernici zastajkivati će i pitati se je li to moguće. Moguće je, kako da ne, kao da kaže Grgo Mikulić i odlazi u potragu za još jednom iskrom duha. Pa neka mu je sretno.

Miljenko Stojić

Grgo Mikulić, Priče i legende iz Hercegovine, Gral, Široki Brijeg – Zagreb, 2009., str. 5. – 7.; Predstavljanje, Široki Brijeg, 5. studenoga 2009.; Predstavljanje, Mostar, 21. siječnja 2010.; Predstavljanje, Gorica, 23. travnja 2010.