Ivan Sivrić, Vjerujem u Hercegovinu, Matica hrvatska, Mostar, 2009.
Živjeti na ozemlju BiH odavno je vrlo teško, ali u isto vrijeme i izazovno. Tko se tu održi može reći da je junačina. Nekako je sve prirodno išlo dok Turci nisu potjerali Hrvate prema Zapadu. A Zapad ih ne primi, kao ni Bosna Turke, iako jedni i drugi misle da su dobro došli. I nasta život na vjetrometini, nemilosrdnoj i uzbudljivoj.
Ovaj novi publicistički uradak Ivana Sivrića ima u vidu gore izrečeno. Kažem u vidu, jer on govori o ovim našim današnjim danima. Otvorenih očiju, britka uma autor promatra zbivanja oko sebe i zapisuje ih. Nekada su ti zapisi dulji, nekada kraći, ovisno o prigodi, ali svi nastoje doći do srži, bez one zadnje primisli da se nekome svidi i da taj netko učini da autor zbog toga bude nagrađen.
Teško da će se to dogoditi, a posebno s ovako izazovnim naslovom: Vjerujem u Hercegovinu. Da je naslov »Pljujem po Hercegovini« autor bi bolje prošao. Ali on ne žali za tim. Svjestan je u što se upustio, da parafraziramo njegov omiljeli izraz, i ide naprijed ne očekujući neko posebno zadovoljstvo osim to da je rekao što je imao reći.
Ima jedna skupina autora koja u BiH unatoč razorenom političkom okviru nosi u sebi nit Herceg Bosne rasprostrtoj po čitavoj BiH i koja drugome ne smeta da i on tako misli, ako hoće, polazeći s posve drugog gledišta. Naizgled protuslovno. Zbog čega bi bilo? Obitelji u jednom selu ili gradu su tako različite, ali svaka to selo ili grad drži svojim i nema tu nikakvih poteškoća. Uvjet je samo da im je omogućeno slobodno živjeti u toj sredini. E, baš to jest onaj žalac koji je potakao autora da dadne ovakav naslov knjizi i piše o čemu je pisao. A dotakao se mnogo toga. Najviše ipak govori o kulturi koja mu je osobno i profesionalno najbliža. Ne zameće se velikim političkim riječima i zamislima, on govori o tome kako trebamo imati pravo na svoj hrvatski jezik, na ozemlje na kojem prebivamo, na misli koje mislimo. Držim da je dobro uradio što je zadnji ogled u knjizi posvetio fra Vendelinu Vasilju, odnosno nekim pogledima na filozofiju komunizma i njegove odnose prema vjeri. Neka inozemna središta moći nametnuli su nam tu nesreću na vrat i još nam je nameću zbog svojih sebičnih probitaka. Da nije tako, ne bi Sivrić govorio o pogrebnom miru protekture.
Misli su u knjizi jasne i prodorne. Autor udara pravo pa kud puklo. Samo takav može govoriti o pitanju trećeg entiteta u BiH i ne rugati se onima koji to zastupaju, samo takav ima osjećaja za ljepotu kolonije u kojoj hoće svjesno živjeti, samo takav usudi se kritizirati nekog književnika, a ne povlađivati mu, samo takav... Da ne nabrajamo dalje, zaključimo da je žalosno kad se uopće moraju pisati ovakve riječi. Još je žalosnije kad ima onih među nama kojima ovakvo stanje nije na vrh glave. Pritom se obično brane na takav način da kažu da je takvo vrijeme. Ma nije! Mi stvaramo vrijeme. Naša nas prošlost obvezuje ne zaboravljati doprinose drugih i udarati pravo da bi se i nas netko sjećao. Tek tako bit ćemo dobri kulturni i ini djelatnici svoga naroda, a ne obični sebičnjaci koji Božje darove ne žele dijeliti s drugima.
Red je reći i koju riječ o Sivrićevu stilu. Krasi ga poglavito ležernost i igra riječi, sve obogaćeno filozofskim načinom razmišljanja. Sivrićevu rečenicu nije teško prepoznati među drugim rečenicama. Ona pleše i putuje prema svome cilju. Taman kad pomisliš da je stala, izgubila na svojoj snazi, ona odleprša dalje. Na taj način dobija se pitkost teksta i onda kad on govori o teškim i zakučastim temama. Nestaje oporosti u nama, a stvara se poriv ustrajati unatoč svemu. Ne zamara se, naime, Sivrić nekim osjećajnim naricanjima i sličnim nad sudbinom svojom i svoga naroda u BiH. On prepoznaje poteškoće, traži odgovore na njih, ali se ne odriče prava nasmijati im se u lice. To je stil mudra i odgovorna autora.
Knjiga je upravljena i prijateljima i protivnicima. Odgovara na mnoge dvojbe hrvatskog naroda kojemu neprestano viču da živi u demokraciji, dok ga pritom uporno nastoje držati u ropstvu. Ako ih svakodnevica prokaže, onda govore da je sam hrvatski narod kriv što mu se tako događa. Bilo bi smiješno da nije tužno. Sivrić navodi Filipa Makedonskog koji je nakon jednog Demostenova govora rekao: »Sreća da nisam bio prisutan, inače bih sam protiv sebe navalio«. Ali ni ova vremena ne će vječno trajati. Nagriza ih naše razmišljanje, pa i ova Sivrićeva knjiga. Znam da bi »oni« htjeli da svi zajedno zašutimo i smjerno prignemo glavu, međutim nije to moguće. Krleža bi možda rekao: »Opet ti Hercegovci«, da ponovno navedemo Sivrića. Nu, što se može. Jedno hrvatsko podneblje bilo je i ostalo buntovno, govoreći u potvrdnom smislu. Nadajmo se da će to potrajati, a uvjet je živjeti one vrijednosti koje ova knjiga nagovještava.
Nekada se može učiniti da Sivrić govori o svojim uspomenama. Možda je za to najupečatljiviji govor o Jakovu Jurišiću. Ne boji se spominjati ga i izražavati svoju naklonost prema njemu, iako ga određeni u nekim dvojbenim knjigama svrstavaju na stranu upitnih ličnosti. Autor nešto takvo nikada kod njega nije primijetio i ne boji se to izreći makar se jednom pokazalo da nije bio u pravu. Time autor očituje svoju čestitost koja je jamstvo da su i drugi njegovi tekstovi dostojni da im poklonimo dio svoga vremena. Znam da ovakav govor, donosi naljepnicu »konzervativac«, ali, Bože moj! Autor se ne boji nešto izreći i čemu strah? Konzervativci, ako baš tako hoće, jesu oni koji nas svojim djelovanjem odvlače prema stanjima koja smo kao ljudski rod davno prevladali. A mi smo liberali, volimo i tražimo slobodu. Izbija ovakav stav i te kako iz Sivrićevih riječi, iako ne ovako izričito. Međutim, postoji i onaj intertekstualni sloj, da sada malo primijenimo teoriju književnosti s kojom ovo publicističko djelo ima dodira.
Kao i kod drugih dobrih knjiga ne preostaje nam ništa drugo nego uzeti u ruke ovo djelo i čitati ga. Pritom ne ostajmo samo na probuđenim pitanjima u nama samima. Smognimo snage odgovarati na njih i tada će riječi iz ove knjige zaživjeti i u svakodnevnom našem postojanju. Zbog toga ćemo s pravom moći očekivati da i autor to isto učini pa nas uskoro ponovno obraduje svojim novim beskompromisnim razmišljanjima.
Miljenko Stojić
Ivan Sivrić, Vjerujem u Hercegovinu, Matica hrvatska, Mostar, 2009.; Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 1. lipnja 2009., 13.15 – 13.45