Branko Barišić (priredio), + fra Urban Barišić 1886. – 1936., Matica hrvatska, Posušje, 2019.

Bog nas je stvorio u nekom kraju ove kugle zemaljske i taj kraj tijekom svoga života zavolimo kao dušu svoju. Spoznajemo što je to domoljublje i uživamo u njemu. S druge strane su oni koji sebi umišljaju da su građani svijeta ili internacionalisti. Njima je svejedno gdje su, samo neka im je što lagodnije i udobnije.

Barišići, podrijetlom iz Rakitna, tek su u posljednje vrijeme imali mirniji život. Ostali im je protjecao u neprestanoj borbi za kruh svagdanji, kao i u borbi s onima koji nisu voljeli ni njih ni njihov narod. Vladala je znači nevolja i zlosilje kojima su se odupirali samo oni hrabri. A Barišići su zacijelo bili takvi. I ovo djelo pred nama, i druga djela koja je napisao ili uredio Branko Barišić, bjelodano govore o svemu tomu. U tom životnom košmaru izrasli su mnogi s fakultetskim ili visokoškolskim obrazovanjem doprinoseći itekako društvu u kojemu su živjeli. Da budemo točniji, radi se o obitelji Barišić nadimka Jojić. Daleko bismo stigli kada bismo i druge uključili u ovu priču.

Unatoč svemu spomenuta se obitelj na poseban način sjeća svoga člana fra Urbana, krsnim imenom Petra. Nije to slučajno i nije samo zbog njegovih životnih uspjeha. Kroz ovakav stav i ovakvu knjigu progovorila je duša hrvatskog naroda oblikovana kroz povijesne nevolje. Oni koji nas nikada nisu napuštali bili su naše duhovne vođe, naši franjevci te imati nekoga takvoga u obitelji nezaslužena je čast. Njime se ponosimo, od njega učimo, a njemu lakše i zaboravljamo ako nešto krivo učini jer je i on samo čovjek. To je zaista ispravan stav kojeg nam danas pokušavaju zamijeniti osudom i odbacivanjem duhovnih lica i Crkve ili barem njihova utapljanja u magluštine multikulturalnosti, multipolarizacije, multi... svijeta, što ponekada čine i oni zavedeni među nama. Imao bi im fra Urban zaista puno toga za reći.

U ovoj knjizi doneseno je nešto što je on pokušavao usaditi u svijest hrvatskog hercegovačkog čovjeka. Radi se tu o člancima koji su izlazili u Kršćanskoj obitelji. Naravno, njima bi bilo potrebno posvetiti i puno više prostora i pozornosti, ali dobro ih je barem osvijetliti ne bi li netko drugi prihvatio se posla njihova dubokog vrjednovanja. Kako literatura navodi pisao je on još i u Narodnoj slobodi Mostar. U tomu mu je posebno pomagalo poznavanje kršćanske moralke i kanonskog prava. Osjećao je da time može preporoditi svoj narod, kao i studente kojima je predavao na teologiji u Mostaru. Klesao je sve to i kao župnik te tajnik Hercegovačke franjevačke provincije. A k tomu je onda pridošlo i uspješno vođenje franjevačke tiskare. Imao je, dakle, priliku razmahati se kao domoljub i kršćanin, što je on obilato iskoristio.

Kada zagrebemo malo dublje u literaturu, onda zapažamo da je fra Urban pripadao onim naraštajima koji su kasnije nemilice nastradali u Drugom svjetskom ratu i poraću. Da je poživio, kako je bilo za očekivati, vjerojatno bi i on s njima nastradao. Ovako je otišao u samo predvečerje tih događaja. Pripada onim zaslužnicima koji su doprinijeli da Hercegovačka franjevačka provincija izraste u prekrasan cvijet, lijep i onda kada protivnici misle da su ga slomili.

Kakvo je izgledalo to novo razdoblje spominje i Branko Barišić. Moglo bi se sve to sažeti u njegove sljedeće riječi. »Vrijeme poraća bilo je tmurno, vrlo teško, tužno, mračno, puno suznih očiju u tom mučeničkom vremenu. Tko to nije doživio i osjetio na svojoj koži, nikada ne će imati pravu sliku o onome što se događalo u tom vremenu i prostoru. Tražio se način kako preživjeti, spasiti svoj život i život svoje obitelji, jer je zavladao nezamislivi teror i diktatura.« Pa onda nakon ovoga slijedi tumačenje ovih riječi. Mlađim naraštajima svakako će biti zanimljiv onaj dio gdje se govori o sadnji kikirikija i pamuka u Rakitnu. Nisu mogli uspijevati i u sunčanim hercegovačkim krajevima, a kako će u planinskom Rakitnu. No, Partija je rekla svoje i moralo se postupiti po njezinoj naredbi. Ishod se zna. Druga stvar za ne propustiti spomenuti jest radovanje odlasku u Ameriku. Došli neki ljudi, popisali ih i Rakićani su bili presretni. Uspjet će početi živjeti »kao ljudi«. Iz nekih se razloga to ne dogodi, što nas danas raduje. Da su otišli, zacijelo bi naša povijest izgledala drukčija. Bilo bi dobro da o svemu ovomu razmisle oni koji se danas, diljem domovine s obje strane granice, raduju odlasku u tuđinu. Što se napušta i kamo se dolazi? Da ne govorimo, je li uopće bilo potrebe.

Branko Barišić, koji se trudio oko knjige pred nama, pa čak i u svojim poodmaklim godinama, očito o svemu ima drukčije mišljenje. Pokušavao se i on snaći u životu, ali bilo je to u granicama domovine. Ova knjiga nam to zorno pokazuje. Nije ju pisao kao izvorni znanstveni rad, nego kao izraz srca. Zamislio ju je prstenasto, kao što recimo Ivan Aralica piše neke svoje romane. Govori on tu o državi BiH, pa o povijesti svoje rodne župe Rakitno razglabajući kamo je sve pripadala i kamo sada pripada, pa o svome rodu Barišića Jojića, pa o svome prethodniku fra Urbanu... Vidi se da gori od želje pokazati kako je moguće i u nesklonim okolnostima iznjedriti dubinu bića odnjegovanog u domoljublju i kršćanstvu. Primjer je to kako voljeti svoje na pravi način i uspjeti u društvu koje je ipak šire od tvoje obitelji i kruga kojemu zapravo pripadaš.

Fra Urban davno završi svoj ovozemaljski život. Završiše ga i oni iz njegova naraštaja koje jugokomunisti jednostavno pobiše na različitim mjestima, u onoj namjeri konačno utrnuti tu baklju koja gori na Širokom Brijegu i daje svjetla ostalim krajevima. Danas znamo da nisu uspjeli. Neki su ipak preživjeli i u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji, i u Rakitnu, i u Hercegovini. Iznesimo samo kratko sljedeće brojke. U svibnju 1944. Hercegovačka franjevačka provincija može računati u domovini na 231 svoga člana. Godinu dana kasnije samo na 61, a još godinu dana kasnije na njih 69. I s njima je započela novi život na ovim našim stranama s obje strane granice. A i s hrvatskim pukom u Hercegovini bilo je nešto slično. Ubijen je svaki 10. njegov član. Malo koja kuća ostala je pošteđena toga pogroma. Pa ipak danas predstavljamo puno toga u crkvenom i društvenom životu, feniks smo koji se digao iz pepela unatoč tomu što su nas još progonili dugih, mračnih 45 godina.

Dok polako privodimo kraju ove misli, stavimo si u pamet da nas ova knjiga poziva nikada ne prestati biti čovjekom. A to nije nimalo lako. Mnogo je izazova oko nas. Međutim, svi se oni mogu pobijediti ako su naše misli čiste. Progovara nam se o tomu i kroz pjesme raznih autora donesenih u knjizi. Rakitno nije svijet za se, Rakitno je polazište, majka koja je rodila svoje dijete, moli se za njega i strepi hoće li je biti dostojan. Barišići Jojići su to znali te svoju majku obdarili mnogobrojnom »unučadi«. Nema tu filozofiranja. Tko daje život, taj za dar dobiva i prostor gdje će ga ostvariti. Poručuje nam to i fra Urban, kao i njegov mučenički naraštaj.

Miljenko Stojić

Branko Barišić (priredio), + fra Urban Barišić 1886. – 1936., Matica hrvatska, Posušje, 2019., str. 185. – 187.; Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 27. studenoga 2019.