Mile Bogović, Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj, Alfa, Zagreb, 2017.

Počnimo s trima slikama. Slika prva. U povodu nedavnog obilježavanja Oluje patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej između ostaloga je rekao sljedeće. »Sabrali smo se da odamo pomen našoj braći čija je jedina krivica to što su bili Srbi i što su bili pravoslavni. Oni su postradali od braće hrišćana, a ne od nekog nepoznatog naroda i vere. ... Kakva ih je sila na to motivisala i da li je bilo neke druge sile koja je to mogla da zadrži? Bila je. To je bila institucija crkve koja je jedino mogla da zaustavi taj pomor, to zlo koje je iznenadilo, ne samo naš narod već čitav narod sveta.« Slika druga. U jednoj svojoj nedavnoj kolumni Višnja Starešina piše ovako. »A pojava Bannona i njegova Pokreta u današnjoj Europi jednako je ozbiljna kao što je to prije četvrt stoljeća bila pojava Georgea Sorosa i njegova Otvorenog društva. I hajde da se ne zavaravamo: Soros je bio tada kao i Bannon danas eksponent dijela američke duboke države. Te priče o talentiranom burzovnom mešetaru ili čarobnjaku društvenih mreža koji sami mijenjaju svjetske poretke ipak pripadaju hlebinskoj školi naive.« Slika treća. Obilježava se Oluja u Kninu. Nebo, uz one hrvatske, paraju i židovski zrakoplovi, a na zemlji su ne samo njihovi vojni predstavnici nego i predstavnici drugih zapadnih zemalja.

Kakve sad sve ovo ima veze s knjigom pred nama? Pođimo redom.

Najprije recimo da ona nije znanstveni rad u onom uobičajenom smislu riječi. Autor ju nikada nije namjeravao stvoriti, ali ju je stvorilo njegovo djelovanje i kao znanstvenika, i kao domoljuba, i kao crkvene osobe. Zbog toga je cjelovita, iako pisana različitim diskursom. U takvom njezinom pojavku veliku je ulogu odigrao priređivač Ante Bežen. Pokazao je kako se od različitih kamenčića pravi lijep, cjelovit mozaik. A ti kamenčići, ili kamenovi su: 1. Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u hrvatskoj prošlosti; 2. Tematika Domovinskog rata i događanja u tom razdoblju; 3. Različiti sažetci, odlomci, prikazi i osvrti. Božidar Petrač, kao glavni urednik nakladničke kuće Alfa, očito je imao dobar nos kakvo djelo izabrati i predstaviti čitateljima.

U jugokomunizmu, a i danas kod njegovih nasljednika, prevladava mišljenje da su zategnuti odnosi između Hrvata i Srba započeli uspostavom NDH i ustaškim terorom nad golorukim srpskim narodom. Zaboravlja se pritom ne samo kako su Srbi odgovorili već prvog dana uspostave NDH i kako je starojugoslavenska država u srpskim rukama ubila do svoga pada oko 3.000 Hrvata, te kako je srpsko pravoslavlje skliznulo u svetosavlje. Bogović na to sažeto odgovara na str. 45. - 46. u poglavlju »Uspostava Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj«. »Na području Austrijske Monarhije najvišu vlast imao je karlovački mitropolit sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima. Srbi su i u ovom slučaju, i pored promjene gospodara, uspjeli sačuvati svoje crkveno ustrojstvo, a ono je po svojoj naravi težilo i za ostvarivanjem ne samo crkvene nego i nacionalne i državne autonomije.« Govor je o početku 18. st. Očito se, dakle, nameće pitanje gdje su granice ne samo srpskog pravoslavlja nego i srpske države? Priređivač Ante Bežen u proslovu ovako zaključuje. »Braneći prava Srba, ona je (misli se na Srpsku pravoslavnu crkvu, m. o.), često neosjetljiva za ista prava nesrpskih Božjih stvorova, tj. drugih naroda s kojima Srbi žive zajedno ili u susjedstvu, na vlastiti životni prostor, državu i kulturu. Jer, Srpska je Crkva mnogo puta bez rezerve podržavala ekspanzionističke i unitarističke politike srpske države – od krilatice Srbi svi i svuda u 19. stoljeću do iracionalne ali ubojite i razorne Miloševićeve i Irinejeve Gdje god su Srbi tu je i Srbija.« (str. 8.) Biskup Vlado Košić, pak, čitajući ovu knjigu na sljedeći način sažima pojam svetosavlja. »Ta dimenzija Srpske pravoslavne Crkve, po kojoj ona vjerski sadržaj i poruku ne može odvojiti od političkih programa Srba i srpske države, poznata je kao svetosavlje. Autor s pravom zaključuje da će tako shvaćeno srpsko pravoslavlje i dalje biti trajna prijetnja miru i suživotu Srba sa svim nesrpskim narodima u područjima u kojima zajedno žive.« (str. 6.)

Tko na brzinu želi saznati što autor misli na ovim mnogobrojnim stranicama može to učiniti u Sažetku na kraju knjige. Očito ga je pisao sam autor, jer nije navedeno neko drugo ime. Budući da sam knjigu čitao od početka i sustavno, otkrio sam ga tek na kraju, ali mi je pomoglo moje razbacane misli o pročitanom usustaviti i primijeniti u daljnjem mom radu.

Među mnogobrojnim zanimljivim stvarima, svakako je i govor o radovima Srbina Marka Jačova o pravoslavlju i Srbima na južnoslavenskom prostoru, posebno u hrvatskim krajevima, na temelju Tajnog vatikanskog arhiva. Autor pozdravlja njegovo bavljenje tom temom, ali ne i način kojim se pritom koristi. Zbog toga i prigovara nadležnima u Rimu, jer ga tetoše ne vodeći brigu o plodovima njegova djelovanja. U isto vrijeme njemu, biskupu Bogoviću, bilo je puno teže doći do dokumenata koje sam Jačov navodi. A njegovo postupanje je takvo da, između ostaloga, donosi izvatke iz dokumenata, tumači ih na svoj način, zbog čega oni tako daju potpuno drugu sliku.

Zanimljiva je i tema o crkvenoj i hrvatskoj šutnji koja je u knjizi predstavljena kao Dodatak. Govori se tu o povijesnim korijenima hrvatske šutnje, o suvremenoj hrvatskoj šutnji te je li i Crkva zaražena tzv. hrvatskom šutnjom. Autor je mišljenja da se Crkva uglavnom dobro snašla, za razliku od društva, iako i nadalje ostaje kritičan prema svemu. Navodeći što je Crkva sve napravila, zaključuje sljedeće. »Dakako, bilo je i drugih intervenata sa strane crkvenih osoba i institucija u prilog čuvanja suvereniteta države i prava pojedinaca, posebice branitelja. Ipak je jasno da se moglo i više učiniti, jer neprijatelji hrvatske države nisu posustali. Vjerujem da je Crkva u Hrvata trebala i mogla imati bolju koordinaciju i bolje priključke na događaje u Saboru, Vladi, Bruxellesu, Vatikanu... Mogli bismo se kritički osvrnuti i na neuspjeh da putem Vijeća za laike organiziramo političku i medijsku formaciju naših laika. Izostalo je također pripremanje sindikalnih kadrova i povjesničara.« (str. 273.)

Autor je zdravo kritičan i prema pokretanju Mješovitog povjerenstva Hrvatske biskupske konferencije i Srpske pravoslavne Crkve o Stepincu. Na intervenciju, naime, Srpske pravoslavne Crkve Sveti Otac je, kako znamo, privremeno zaustavio već dovršeni postupak za proglašenje svetim kardinala Alojzija Stepinca, što je bez presedana u crkvenoj praksi. Sve je to u javnosti izazvalo zbunjenost i nevjericu. Autor je stoga 2015. uputio Promemoriju hrvatskim biskupima. Između ostaloga pokušao ih je upozoriti na to što je zapazio na mnogobrojnim sastancima sa srpskom stranom tijekom devedesetih godina. »Ono što i ovdje treba naglasiti jest to da je uvijek ključna tema bila srpska i hrvatska država i njihove granice, pa i onda kada se radilo o susretu isključivo crkvenih predstavnika.« (str. 286.) Što se onda tu može učiniti? »Treba izići s vjerodostojnim dokumentima, a pojedine osobe i događaje prosuđivati unutar vremena i prostora. To znači kontekstualizacijom. Bez poštivanja te metod(ologij)e sklizne se s puta prema istini, pa se pojedinim činima i događajima lako pripiše sasvim drugi smisao i značenje od onoga koje su stvarno imali.« (str. 286.)

I sada se vratimo na one tri slike s početka. Bili smo u Domovinskom ratu, znamo što je akcija Oluja, ali je i dalje Srpska pravoslavna Crkva predstavlja kako je predstavlja. No, svijet se u međuvremenu mijenja. Nestaje globalizatorski okvir, a na pozornicu ponovno stupa onaj pojedinačnih država. Knjiga o tomu ne govori, ali samo u ovom duhu glasno ponavljam pitanje hrvatske javnosti je li sazrelo vrijeme i za Hrvatsku pravoslavnu Crkvu? Budemo li nastavili mudro koračati, svijet, ma što to značilo, još će više prići k nama nego kao sada za Oluju. No, nesporazumi između nas i Srba i dalje ostaju. Kako ih riješiti? Odgovorimo na to pitanje mudrim riječima ove mudre knjige pred nama. »Dakako, povijesne sporove među narodima u konačnici ne mogu riješiti samo povjesničari, već to mogu riješiti dobri ljudi na obje strane, pogotovo svetci i mučenici«. (str. 286.) Nema se tu što dodati nego samo još jedanput čestitati autoru na ovom briljantnom djelu pred nama.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 4. srpnja 2018.; Predstavljanje, Mostar, 17. kolovoza 2018.