Janko Bubalo, Apokaliptični dani, Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« - Matica hrvatska, Široki Brijeg – Vrgorac – Čitluk, 2014.
U ruci držimo naoko malu knjigu. Gledano po stranicama i u odnosu na knjige koje je pisala jugokomunistička strana, to je tako. Međutim, ovo je zapravo velika knjiga. Govor je o sudbonosnim danima za nas i za našu domovinu, iz prve ruke. Vrijeme je to zgusnutog mučeništva, vrijeme koje stvara povijest. Pohodilo nas je tamo između 1940. i 1950.
Uz pretisak ove knjige priložena su i dva članka koja o njoj govore s vojne, Damir Šimić, i s književne strane, Krešimir Šego. Ja ću, pak, sada nastojati o njoj progovoriti sa strane mučeništva. I piscu i svima drugima puno bi teže bilo sve ovo izdržati da nisu posjedovali vjeru u svoga Boga, onu vjeru koja čuva nadu kad je i gusti, ljepljivi mrak.
U ovoj knjizi svakako treba zamijetiti njezinu posvetu: »Braći svojoj, poklanoj, dok su šipci cvali a bilo je proljeće tisućudevetsto četrdeset i pete«. Pa onda nabraja njihova imena poredana danom rođenja. Sve završava riječima: »Tada preostali: Brat Janko«. I kada je dovršio čitavu knjigu, onda mu se čini da je još mnogo toga ostalo neizgovoreno te se nada da će netko od mlađih izdanaka iz tih krvavih vremena nastaviti rasvjetljavati ih. I zapade, evo, to nas, iako ni mi nismo tako mladi. Plod je to potpune nebrige država s obje strane granice da naprave ono što spada na njih. Dapače, one to na sve načine priječe. Nije ih briga ne samo za one koje fra Janko spominje, nego i za stotine tisuća njih. Fra Janko, pak, iako se sjeća svih, poimenično spominje sljedeće pobijene hercegovačke franjevce: fra Marka Barbarića, fra Filipa Gašpara, fra Radoslava Glavaša, fra Ćirila Ivankovića, fra Bonu Jelavića, fra Maksimilijana Jurčića, fra Julijana Kožula, fra Žarka Leventića, fra Slobodana Lončara, fra Svetislava Markotića, fra Pašku Martinca, fra Martina Soptu, fra Valentina Zovku, fra Zdenka Zubca. Njih 14, poput 14 postaja puta križa. A ova knjiga je kao njihovo uskrsnuće, jer su oni zaista u njoj uskrsnuli. Saznali smo za mnoge pojedinosti kojih nema na drugim stranama. Hvala Bogu da ih se fra Janko tako živo i tako pomnjivo sjeća nakon dugih desetljeća u kojima nikada nije znao je li i dalje sljedeći na redu. Jer, nečovječni jugokomunizam bio je u svom punom cvatu.
Prisjetimo se da su prvi kršćani neizmjerno cijenili svoje mučenike. Tertulijan je tako izjavio da je krv mučenika sjeme novih kršćana. Stavljali su ih za uzor, zapisivali što se i kako s njima dogodilo. Oni su krijepili zajednicu, činili je čvršćom i izdržljivijom. Iako nevjernici, znali su to i jugokomunisti pa su žestoko priječili govor o našim pobijenima i našim mučenicima. Unatoč tome fra Janko se usudio i u to vrijeme započeti s ovim zapisima. Malo ga je »smelo« ukazanje Kraljice Mira u župi Međugorje jer se dao na pisanje o njemu, ali je kako tako dovršio barem ovaj dio svoga djela. Tako on kaže. Ja bih naprotiv rekao da mu je to pomoglo. Svatko onaj tko je shvatio što navješćuje Kraljica Mira bolje je shvatio i poruku svojih pobijenih. Oni i Kraljica Mira nikada nisu bili daleko. Možda se ona upravo zbog toga i ukazala u ovim našim krajevima, možda, znat ćemo to jednoga dana gore na nebesima.
Hrvatski puk progonile su obje Jugoslavije. Fra Janko to jasno naglašava. Pri kraju jedne vojnik je na vojničkoj službi, pri početku druge franjevac i svećenik na početku svoje službe. Obje mu umalo nisu došle života. U onoj prvoj čuvao se da negdje uludo ne izgubi glavu, ali se nije mogao čuvati od njemačkih bombi kada je ona mislila krenuti svojim putem. Ona druga uhitila ga je prvom prilikom i povela prema rijeci da ga ubije i baci u nju. Spasio ga je prijatelj musliman. Isto se dogodilo i kada je bio utamničen i trebao završiti duboko ispod ledine. Ljudskost se uvijek isplatila, čak i kad si pred zločincem. Tako ga po zlu poznati Ćazim Dizdarević u Ljubuškom savjetuje kako će se čuvati. Neki među stražarima, očito s više ljudskosti u sebi, iskazuju mu trenutke poštovanja i pomažu mu koliko je tada u njihovoj moći.
Nezahvalno je između pobijenih franjevaca izdvojiti nekoga od njih. Ipak bih to učinio za fra Pašku Martinca. Tražeći uhićenog fra Julijana Kožula, s kojim je službovao u Veljacima, i sam je uhićen i pritvoren, najprije u Vitini, a onda u Ljubuškom. O njegovim posljednjim časovima fra Janku priča »isljednik« Pero Jelčić i stražar, neki Rako. Jelčić mu je ljutito govorio da mu je fra Paško na toj istoj stolici gdje on, fra Janko, sada sjedi održao neku »drsku propovijed«. Uvjeravao ga je da je on kao mlad zabludio u svome vjerovanju, a na kraju mu je rekao. »Ti, mladiću, meni se čini, ni u Boga ne vjeruješ«. Završio je time da ta usta više nikada ne će izustiti takvu glupost. Rako je pripovijedao da je fra Paško putem stalno govorio da idu svome Bogu u krilo te zvao neke svete, očito je molio litanije. U trenutku samog strijeljanja uzviknuo je: »Živio Krist Kralj«. Ako je bilo ovako, a nemamo razloga ne vjerovati ni jednom ni drugom partizanu, onda je fra Paško pravi mučenik. Ubijen je iz mržnje prema vjeri i taj čin primio je na kršćanski način. Nadajmo se da će ga Crkva jednoga dana službeno takvim proglasiti. I za njega i za sve druge otvoren je 2007. postupak mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Velik je to posao i dugo će trajati, ali neka samo jedan među njima, a bit će ih zacijelo više, postane blaženim i svetim on je svojim mučeništvom osvijetlio žrtvu svih ostalih i čitavog puka Božjeg.
Fra Janko se u ovoj svojoj knjizi ne libi donijeti i suprotne fratarske primjere, imenom i prezimenom. Spominje tako fra Petra Bakulu koji je po svojoj naravi volio »plivati« te je uspostavio i neke nejasne vezice s partizanima. Jedne nedjelje nakon pučke sv. mise prisilili su vjernike na zbor. Bile su neke »glavešine« i taj fratar. Mislili su ga iskoristiti da zavedu narod. Fratar je započeo riječima: »Hvaljen Isus i Marija«. Nitko mu nije otpozdravio. Svi su šutjeli kao grob, što bi u drugim prilikama naravno bilo nezamislivo. Prijevara je propala, narod je pobijedio.
Na dosta se mjesta u knjizi spominje glad. Nije ona bila plod slabosti tadašnje hrvatske države, već sabotaže partizana i četnika. Njima je bilo svejedno udaraju li na vojsku ili narod. Zbog toga su komunikacije bile prekinute i glava se nosila u torbi kad se njima putovalo. Iskusio je to i fra Janko. Poput ostalih svojih vjernika iz župe Rasno išao je prema Zagrebu i Slavoniji da bi priskrbio kruha za sebe i druge. On je uspio sačuvati glavu unatoč četničkom prepadu, dok neki nisu. Nastavljalo se to i dalje. Jugokomunizam nije gledao na svoje podanike, on je gledao samo na sama sebe. Podanike je zapravo mrzio, jer je vidio da ne pristaju uz njegovu zločinačku ideologiju. Osim glađu, progonio ih je i prisilnom sadnjom biljaka koje u našim krajevima nikako nisu uspijevale a ti si morao donijeti njihov urod, progonio ih tamnicom i ubojstvima. Nikada se nije znalo što donosi dan, a što donosi noć. Pravo mučeničko vrijeme.
Oni sa strane su odlazili, a zločin su nastavili činiti domaći, naravno predvođeni zločinačkom vlašću. Fra Janku često nije jasno kako se to događa. Ističe primjere Franje Gadže i Ivana Granića koji je čak nekada bio širokobriješki đak. Čudi se i debljini njihova obraza. Kad su ga jugokomunisti uhićivali u Vitini, tada su ga temeljito i opljačkali. Kasnije je viđao svoje stvari na pojedincima ili u njihovim rukama. Njima je to bilo prirodno i nisu se stidjeli kada bi ga susreli. Govorili su da grade »svijetli socijalizam«, kojeg kasnije prozvaše »socijalizam s ljudskim licem«.
Prava bi šteta bila da se nije pojavila ova memoarska knjiga. Povijest je u njoj prikazana onakvom kakvom se zaista dogodila, a ne onakvom kakvom su je htjeli proglasiti jugokomunisti. Fra Jankove riječi potvrdila su i iskapanja masovnih grobnica na području Ljubuškoga. Do sada je pronađeno i otkopano 60-ak tijela, a ima ih još. Mučenički franjevci i mučenički hrvatski puk sve su to izdržali. Dobro bi bilo da jednoga dana tako pričaju i o našim mukama u ovo tzv. suvremeno vrijeme, vrijeme, kažu, napredka, zapravo nazadka.
Miljenko Stojić
Predstavljanje, Čerin, 23. ožujka 2014.; Hercegovina franciscana, IX., 9, Mostar, 2013., str. 308. – 311.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 6. travnja 2014.; hrsvijet.net, 5. travnja 2014.; glasbrotnja.net, 5. travnja 2014.; Predstavljanje, Vrgorac, 23. lipnja 2014.; Predstavljanje, Humac, 16. svibnja 2017.