Ivan Ugrin, Još Hrvatska nij' propala!, Nezavisni sindikat Slobodna Dalmacija, Split, 2014.

Kad je Hrvatska gorjela, u hrvatskom bližem i daljem okružju bio je prividan mir, dok nije i kod njih počelo. Sada je stanje obrnuto. U Hrvatskoj je prividan mir, a tamo gori, s naznakama da bi moglo i u Hrvatskoj. Što se promijenilo? Je li ovakav pogled na stvarnost uopće bitan?

Negdje oko dvije godine, tamo do konca 2012., trajalo je Ugrinovo zapisivanje stvarnosti. Medij, u kojem je to objavljivao, zvao se Slobodna Dalmacija. Komunistički povjesničari kažu da se začela u pojati na Mosoru. Hrvatski puk ju je počeo »mirisati« tek u ono vrijeme kad se otvorila domoljubima, sada je ponovno u pojati. Ipak, Ugrinu je u ime demokracije, koju su oni prezirali, bilo dopušteno pisati ili iznositi teme koje su odudarale od svega ostaloga u tom mediju, pojma nemam čijem. Rubrika se zvala »Dva o jednom«. Međutim, stvarnost je bila drukčija. Ugrinova strana, iako bez toga medija, predstavljala je većinu, a strana onoga drugoga, s medijem, predstavljala je manjinu. Stanje je nepromijenjeno do danas. Hrvatski puk milom ili prijevarom dao im je povjerenje i oni nikako da siđu s vlasti ili se potrude barem nešto smisleno s njome učiniti. Dokle tako?

Ono što označava Ugrinove tekstove, odmah vidljivo, jest posvemašnja otvorenost. Nema tu zakučasta govora, pukog nadmudrivanja, to je govor iz srca, govor čovjeka koji nešto nije samo naučio i pročitao, već iskusio na svojoj koži. Počesto naslov kaže sve, poput kakvog zaključka, a ne poput izraza koji će nas namamiti da pročitamo daljnji tekst. I dok tako postupa iz pisca ne pršti zlovolja, agresivnost, omalovažavanje drugoga, izmišljanje tuđih grijeha, jednostavno oholi stav nadmoći. On zapravo traži, ispituje, provjerava, spreman priznati i pogrješku »svojih«. To je zacijelo stav dobra, profesionalna novinara ili publiciste. Takvih je danas nažalost malo. Osobni stav ustuknuo je pred suhim obavljanjem posla. Gazda je tako odlučio i ti ga moraš slijediti. Primijetio je to i jedan notorni Danko Plevnik pa je na njegov prijedlog za nagradu Ugrin tu nagradu uistinu i dobio. Nije čudno od Ugrina, ali je čudno od Plevnika. Tako se komunisti ne ponašaju. Svaka misao na drugoga njima je daleka, oni misle samo na sebe, zaista u egoističnom smislu te riječi.

Budući da svakodnevni život donosi bezbroj tema, nije lako izabrati onu o kojoj ćeš pisati i na taj način izložiti i dio sebe čitatelju koji će čitati to napisano. Naravno da je teško, a i nepotrebno u ove svrhe, nabrojiti sada o čemu sve autor piše. Jedan od zanimljivijih tekstova meni je onaj prvi, jednostavna naslova: »Vjerodostojni Glas Koncila«. Biskup dr. Marin Srakić gostujući u medijima izjavi da se osobno često ne slaže s onim što piše u Glasu Koncila. Razvijajući tu temu Ugrin dodaje da se ni on uvijek s tim ne slaže. Nema u tom mediju vijesti o Međugorju, raznim molitvenim skupovima, pojavama kao što je don Zlatko Sudac. Međutim, »unatoč svemu, valja reći da je u moru žutila i sličnog sadržaja Glas Koncila još uvijek rijedak primjerak drugačijeg i vjerodostojnog pristupa događajima. Još kad bi tekstovi bili grafički i urednički bolje prezentirani, gdje bi mu bio kraj. No, i za to će biti još prilika.« (str. 9.) Rekao bih da je ovo stav promišljena intelektualca i promišljena vjernika. Prepoznaješ nedostatke, ali zbog njih ne odbacuješ bit. Nažalost, zaluđeni neprestanim medijskim smicalicama ima onih među nama koji tako čine. Tuđe im je bolje od svoga. I postaju tada perjanice toga pogleda. Maze ih i paze, guraju u prve redove suludih bitaka poput pijevaca gajenih za borbu. Hajde, nije potrebno da sada točno kažem na što mislim. Zapravo, nepotrebno je. Danas su jedna imena, sutra će već biti neka druga. Važno je ukazati samo na srž tih događanja.

Idemo sada na posljednji zapis »Vjeronauk ili TIPSS«. Dok nisam počeo pisati ovaj ogled činilo mi se da bi pretposljednji bio bolji za završetak knjige, dojmljiviji je: »Generali su slobodni«. Međutim, što imamo od toga ako ne znamo uz pomoć tih generala izgraditi državu? Do sada smo je samo znali obraniti, ali ne i izgraditi. Da jesmo, nikada komunisti ne bi ponovo došli na vlast. Svrstani su u tri najveća zla XX. stoljeća: nacionalsocijalizam, fašizam, komunizam. Ali ima onih među nama koji na to odmahuju rukom. Ne mogu zbog raznoraznih sebičnih probitaka zaboraviti zločinačka jugoslavenska vremena. Zbog toga im govor o Hrvatskoj još uvijek zvuči kao nacionalizam kojeg treba progoniti, a govor o regiji ili »regionu« nešto prirodno. Da ne bi! Prošlo je vrijeme TIPSS-a (Teorije i prakse samoupravnog socijalizma ili teorije i prakse sdp-ovske sodome i gomore, kako to Ugrin zove). Došlo je vrijeme razmisliti svojom glavom i uspraviti se kao ljudi koji znaju zbog čega žive, a ne biti ljudi koji samo trče za onim vidljivim. Tada ni vjeronauk više ne će biti bauk u našoj lijepoj Hrvatskoj.

Potpuno je ispravan Ugrinov govor o TIPSS-u. Potvrdilo je to i nedavno glasovanje u Europskom parlamentu o tzv. zakonu Lunaček. Lezbijka zamislila nametnuti svoje prohtjeve čitavoj Europi. Svi naši SDP-ovi zastupnici bili su za, svi HDZ-ovi bili su protiv. Lezbijka je uspjela, ali naši neokomunisti nisu. Puk im je to zapamtio, kao i mnogo drugoga što su činili i čine protiv obitelji kroz proteklo vrijeme. U knjizi pred nama dosta se o tome piše, bez zadrške, kako smo rekli. Navedimo samo tri naslova: »Obitelj je izvor postojanja«; »Stvori ih kao muža i ženu«; »Dijete nije roba«. Očito komunisti kroz proteklo vrijeme nisu mirovali.

Osim generalima, braniteljima, Domovinskom ratu dosta je prostora posvećeno i onom Drugom svjetskom ratu, a osobito njegovom poraću. »Nalogodavcu je ime Tito«, opet je izravan Ugrin. Izazvale su ga riječi Stjepana Mesića da na Bleiburgu nije bilo zločina. Umjesto da dokazuje da jest, on spominje lov na komunističke zločince koje je tada u Hrvatskom (nekada državnom) saboru najavio ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko. Bilo je to onih dana dok smo još ulazili u Europsku uniju koja je žestoko izrijekom osudila i komunističke zločine. Međutim, znamo danas da od svega nije bilo velike koristi. Ne zbog toga što je Karamarko odustao, nego zbog toga što su oni sve zaustavili. Pa je tako došlo i do Lexa Perković, kako dobro znamo.

Moram još spomenuti članak »Licemjerni "Čovjek nadasve"«. Znamo odmah da se radi o don Ivanu Grubišiću što se zapetlja u politiku pa slijedom toga i u svome svećeničkom životu. U politici ne postiže ništa, a u svećeničkom životu mnogo toga prokocka. »Propovijedajući nekakvo sinkretističko, newagevsko učenje koje tek u tragovima dodiruje kršćanstvo, okuplja oko sebe vjerno stado kojem govori do iznemoglosti, a da se ne čuje ikoga drugoga tijekom njegovih monologa koje emitira i jedna lokalna televizija.« (str. 121.) Žao mu ga je i poziva čitatelje da se pomole za njega, jer je još jedino to ono što bi mu moglo pomoći. Držim da nije pogriješio. Samo nažalost nije Grubišić jedini takav, ima njih još. Pa pomolimo se i za njih.

I tako, pročitasmo još jednu knjigu i svrnusmo svoj pogled na društvo oko nas. Što primjećujemo? Ugrin bi rekao da Hrvatska još nije propala, ponesen zanosom oslobađanja naših nepravedno utamničenih generala. Što bismo mi rekli? Ne moramo biti vrsni novinari i publicisti poput Ugrina, dovoljno je da budemo pošteni. To je ono svjetlo koje će nam pomoći odgovoriti na sva pitanja. Pa upalimo ga!

Miljenko Stojić

Predstavljanje, Vrgorac, 1. ožujka 2014.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 9. ožujka 2014.; hrsvijet.net, 8. ožujka 2014.; glasbrotnja.net, 8. ožujka 2014.