Print Friendly, PDF & Email

Zagreb, 16. siječnja 2022. (hkv.hr) – Jučer je obilježena 30. obljetnica međunarodnog priznanja Države Hrvatske. Tada su Hrvatsku, naime, priznale zemlje Europske zajednice. Ranije je Hrvatsku priznao Vatikan, a još u 12. mjesecu Island. Povijesni i geopolitički kontekst stvaranja hrvatske države i njezina priznanja bio je ispunjen geopolitičkim lomovima (pad Berlinskog zida i komunizma, ujedinjenje Njemačke), ali i nesklonošću svih relevantnih globalnih aktera prema hrvatskoj samostalnosti. I nakon priznanja često se govorilo o »preuranjenom priznanju«, a posebno je negativnu ulogu odigrala Velika Britanija.

30. obljetnicu međunarodnog priznanja za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentiraju: Zdravko Mršić, Miljenko Stojić i Stipe Kutleša.

...

Miljenko Stojić: U srcu Gvozdansko

Priznanje države Hrvatske (republika nas zapljuskuje jugonostalgičarskim vonjem) bilo je Božje čudo. Goloruka, jugonostalgičari, velikosrbi i ini navalili na nju godinama dobro legalno naoružavani, zauzeli joj veliki dio ozemlja, vodeće svjetske sile umjesto da je brane, kako nalaže Opća deklaracija o ljudskim pravima UN-a, oni telale o čekanju, smirivanju stanja, embargu na oružje... Nasuprot njima stajali su dečki malo je reći slabo opremljeni ozbiljnijim oružjem, ali dobro opremljeni krunicama oko svoga vrata, vjerom u Boga i u svoj narod u srcu. Znamo, pobijedili su ili pobijedili smo, inače ne bismo danas ovako pisali ako bismo uopće bili živi.

Potomci onih koji su u 16. st. branili Gvozdansko osvjetlali su, dakle, obraz svojim pređima. Prisjetimo se, Hrvatska je tada stajala ne samo na braniku svojih zemalja, nego i na braniku čitave Europe. S druge strane bili su Turci, oni koji su lomili sve pred sobom dok im se nisu ispriječili nepokolebljivi Hrvati. A pređi onih koji nisu htjeli pomoći Hrvatima u Domovinskom ratu, koji su nastojali ne priznati im državu u nadi da će biti dokrajčeni, koji su kasnije govorili da su »prerano« priznati stajali su uplašeni sa strane. Niti im se ratovalo, niti im se robovalo pod Turcima. No, Hrvati obaviše za njih posao kao i u Domovinskom ratu.

Onaj tko sve ovo ima na umu znao je što mu je činiti kroz svih ovih 30 godina od priznanja države Hrvatske. Takav se borio u ratu, takav je kasnije izgrađivao svoju domovinu, takav 3. »januara« 2000. nije glasovao za jugokomuniste, takav je jednostavno uvijek ostajao na položaju poput onih u Gvozdanskom 13. siječnja 1578. Bili su bez hrane, bili su bez streljiva, ali se nisu predali. Smrznuti su dočekali neprijatelja. I zadivili ga. Pronašao je zbog toga katoličkog svećenika koji ih je dostojno pokopao uz sve počasti. Koje čudo da do danas traje taj glas o njima, tek su ga u jugokomunističko vrijeme nastojali utrnuti, ali nisu uspjeli. Na Božić 1941. ubili su, naime, 55 Hrvata katolika koji su se vraćali iz Crkve. U Domovinskom ratu ubili su preostala 3 Hrvata i zapalili katoličku crkvu u Gvozdanskom. Njih ipak više nema, dok istina o Gvozdanskom grije naša srca i na pravi način tumači našu povijest.

Zar je onda čudo da je Vatikan 13. siječnja 1992. priznao državu Hrvatsku i time pokrenuo lavinu kasnijih priznanja? Crkva je, naime, uvijek bila uz svoj hrvatski narod. Puno je toga znao dobri papa Sveti Ivan Pavao II. pa je dao sve od sebe da hrvatski narod ne bude gurnut u mrak povijesti. Hrabrio ga je i opominjao da ne zaboravi na ćudoređe dok se bori za svoju slobodu. Tim duhom odisao je i naš hrvatski kardinal Franjo Kuharić. Stajao je na pravoj strani i na pravi način u ta nezgodna povijesna vremena.

Nema nam druge danas nego slijediti ove uzore. To će nas obnoviti i učvrstiti iznutra. Nakon toga ćemo kao takvi moći staloženo stajati i među onima koji nam ne žele dobro. I imat ćemo dosta prijatelja što nas ne će napuštati u teškim časovima. Bog će s nebesa blagonaklono gledati na nas. Mi smo u ovom suvremenom vremenu njegov izabrani narod. Dok na čitavom Zapadu u trku napuštaju Crkvu, naše se crkve pune unatoč svim našim slabostima. Ali, na uzoholimo se kao izabrani narod, već smjerno prignimo glavu i zahvalimo Bogu što s nama »ratuje« rame uz rame. On nam je najstariji brat!


Cijeli članak možete pročitati na stranicama portala koji ga je objavio ili u dolje priloženoj datoteci.