Dok sam bio u pučkoj školi, na malom odmoru ostajali bismo u učionici. Iz zabave sam redovito spužvom gađao Titovu sliku. Osjećao sam da u svezi s njim nešto nije jasno. U školi su nam govorili jedno, a kod kuće je bila šutnja i prezriv odgovor: »Pusti to«. O čemu se radilo?
Sjetio sam se ovoga pročitavši Eiletzovu knjigu. Predamnom je izronio vođa čopora u svoj svojoj »veličini«, onakav kako sam odrastajući predosjećao da jest, ali nisam imao dokaze, samo sam zaključivao po djelomično saznanoj vučjoj raboti. Slušam danas šutnju hrvatskih javnih glasila. Za njih Titove moskovske godine nisu prvorazredno otkriće, nego je to kapa na glavi nekog mladića. Oni bi htjeli nešto prokazati, baš kao i Tito spomenutih godina. A za to se dobiva nagrada.
Tito je za svoje doušničko djelovanje u Moskvi 1935. - 1940. nagrađen mjestom sekretara CK KPJ. Netko bi rekao da je uspio. Naizgled jest. Otišao je s tim ciljem u Moskvu i vratio se nazad obavljena posla. Međutim, ostavio je ne samo krvave, nego đavolske tragove. Pri punoj svijesti stavio se na raspolaganje zloglasnom NKVD-u. O svojim prijateljima, poznanicima, drugovima kako su se međusobno zvali, pisao je karakteristike. Čak je i tražio da ga podsjete ako ih za još nekoga treba napisati. A zbog tih karakteristika glave su lagano frcale, računa se da je stradalo oko 800 jugoslavenskih komunista. Bilo je dovoljno da Tito napiše da sumnja, da mu se čini i nekoga bi pojela noć. Na taj način raskrčio si je put prema željkovanom položaju. Čak ga je i Staljin pohvalio rekavši da je Tito molodjec, da je sve svoje protivnike pobio. Ipak, kad si u vučjem čoporu i samom ti se loše piše. Tito je jednoga dana optužen. Glava mu je visjela o koncu. Znao je on dobro o čemu se radi, pa mu je kosa pobijelila za jednu noć. Spasio se zahvaljujući svojim pajdašima iz NKVD-a. Paničan strah od likvidacije kasnije mu je pomogao. Godine 1948. usprotivio se Staljinu. Zaigrao je na sve ili ništa. Smiješno i žalosno, ima ih koji i danas trabunjaju o njegovom tadašnjem vizionarstvu.
U knjizi ne piše, ali prisjetimo se ovdje Titova pogreba. Sjatili se državnici sa svih strana svijeta. Stajali su pred odrom čovjeka koji se čitav život borio za zvijezdu, ali je nije stavio na svoje posljednje počivalište. Komu je pripadao i tko danas vuče konce iz sjene?
Nakon zauzimanja vlasti u novoj Jugoslaviji, Tito nije ostao dužan onima koji su ga spasili, ali ni onima koji su mu smetali u dolasku na prijestolje. Prve je nagradio, a druge zajedno s ukućanima, rodbinom, prijateljima... poslao u zloglasne logore na Golom otoku i Sv. Grguru. O tome govori drugi dio knjige. Tu je Staljinov učenik pokazao što je naučio. Eiletz kaže da je nadmašio učitelja.
Tito nije bio sam. Podržavali su ga različiti na svim društvenim razinama. Sjetimo se Bakarića, Krleže, Murtića, da ne nabrajamo dalje. Na žalost nije to zamrlo ni danas. Duh i ideja čopora živi. U hrvatskom društvu nije provedena lustracija i oni koji su se opijali i opijaju idejama vodiljama komunista što se s Titom nađoše u Moskvi u i oko zloglasnog hotela Luks zauzimaju odgovorne položaje u društvu. Odatle siju svoju vučju duhovnost. A ona je tako hladna, neljudska, titoistička, da je to za ne povjerovati.
Autor Silvin Eiletz ništa nije gradio na temelju rekla-kazala. Sve o čemu govori zasniva na 389 stranica dokumenata pronađenih u arhivu RGASPI u Moskvi. Preslik najvažnijih dokumenata donio je i u knjizi. Kolikogod se neki trudili umanjiti uspjeh njegovog otkrića, poslije ove knjige više nikada ništa ne će biti isto. Došlo se do pravih temelja Titove ličnosti. Njih ne može uljepšati govor ni o kakvim njegovim postignućima, jer i ta postignuća imaju svoje naličje. Hvala autoru što nas je počastio ovom knjigom.
Miljenko Stojić
Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 16. veljače 2009., 13.15 – 13.45