Dragutin Pavličević, Hrvati i istočno pitanje, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2007.
Neobično mi se svidio podnaslov knjige: Između »ostatka ostataka« i »oživljene Hrvatske«. On ustvari objašnjava i temeljnu piščevu namisao, a ta je pobuditi u nama snagu na nove pobjede. Dok su redom jedan za drugim padali narodi na osvajačkom putu silnih Osmanlija, jedan narod odlučio je oduprijeti se. Pogađamo, radilo se o Hrvatima. Borba se vodila stoljećima, teško se krvarilo, ali hrvatski je narod obranio svoju slobodu i ujedno slobodu mnogih u Zapadnoj Europi. A ti mnogi umjesto da se zahvale, predali su se spletkarenju i borbi za svoje sebične probitke.
Autor u knjizi najprije govori o historiografskim odrednicama tzv. Istočnog pitanja. Ono je dugotrajan i složen povijesni tijek. Vremenski raspon mu seže od poraza osmanlijske mornarice kod Lepanta 1571. do grčko-turskog rata i mirovnog ugovora u švicarskom gradu Lausannei 1923. Osmansko carstvo prostiralo se na tri kontinenta, pa se i Istočno pitanje dijeli na europsko, afričko i azijsko. Mnogi narodi su se osamostalili i ponovno osnovali svoje države, dok su neki i dalje ostali podjarmljeni (Kurdi, Čečeni...). Ni Hrvatima nije išlo lako. Tek su 90-tih godina prošlog stoljeća oživjeli svoju državu i otada bi se sustavnije trebali brinuti oko konačnog završetka Istočnog pitanja. Kažem, trebali.
Nakon predstavljanja teme, Pavličević govori o Istočnom pitanju u europskim i svjetskim okvirima (1566. - 1923.). Donosi prve poraze Osmanlija u 16. st., a jedan od njih svakako je onaj kod Siska 1593., te nas vodi kroz daljnje slabljenje osmanlijske carevine. Uvevši nas tako još dublje u problematiku Istočnog pitanja, autor se vraća na hrvatsku ulogu u borbama podjarmljenih naroda za slobodu. Počinje s 1415., a završava s 1593. Sisačka pobjeda novo je razdoblje u borbi ne samo Hrvatske, nego Zapada protiv Osmanlija. Autor ga prati do mira u Svištovu 1791. Svima je očito da je blizu kraj nemilosrdnim osvajačima. Kako raspodijeliti njihovu krvavu baštinu? U zadnjem, petom, poglavlju knjige podrobno se iznose hrvatska nastojanja rješavanja Istočnog pitanja. Na žalost sve to nije ni do danas gotovo. Iako su izgubili najmanje 3/4 pučanstva, više od polovine ozemlja Hrvati ne dobivaju sve svoje negdašnje zemlje nazad, kao što to dobivaju drugi okolni narodi, a da se ne govori o Srbiji koja se čak uvećava. Pavličević dobro zaključuje da se Hrvatska našla na svojevrsnom povijesnom procijepu. Istok je vidi na Zapadu, a Zapad je vidi na Istoku. Zbog toga zadatak današnje ili oživljene hrvatske države treba biti sva ta otvorena pitanja konačno dovesti do kraja. Zacijelo to ne će ići lako. Bosna i Hercegovina ostala je za Hrvate veliko, nedovršeno pitanje. Najprije su se Osmanlije preko nje, istjeravši Hrvate katolike, zabili u trbuh hrvatske države, a u novije vrijeme to isto učini i tzv. Međunarodna zajednica Republikom Srpskom. Na djelu su ponovno bili isti igrači, kao i onda kada je žarila i palila velika turska carevina.
Ovo je jedna od knjiga koju bi trebao imati svaki hrvatski dom. Bez imalo patetike, a uz obilje povijesne građe i logičnih zaključaka, pruža nam dobar ključ za razumijevanje ne samo naše povijesti, nego i naše sadašnjosti. Potražimo je, dakle, iščitavajmo i razmišljajmo o njoj.
Miljenko Stojić
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 20. travnja 2009., 13.15 – 13.45