Ivan Ott, Tamne sjene prošlosti, Naklada Bošković, Split, 2013.
Kao desetogodišnjak našao se u vrtlogu ratnih zbivanja. Danas je čovjek u zreloj životnoj dobi. Što je bilo između? Ivan Ott u ovoj knjizi o tome kratko progovara, tek negdje tamo predkraj u zapisu Slike iz tmine. Opisao je to podrobno u drugoj knjizi, a ovdje opisuje što se događalo s onima koji su kao i on bili žrtve jugokomunista. Ali ne oplakuje samo sebe i slične sebi. U prvom zapisu Čovjek sa svijećom donosi nam patnje i pripadnika jednog drugog naroda. U Njemačkoj se skrasio, u Njemačkoj je proveo život, i dok u Stuttgartu na groblju za blagdan Svih svetih razmišlja o jugokomunizmu i uspjehu da mu je izmakao, započinje razgovor s neznancem kojeg je zanimalo zbog čega pali svijeću na masovnoj grobnici pobijenih savezničkim bombardiranjem grada Stuttgarta. I otkri mu djelić svoje muke i muke svoga naroda.
Za Otta pravi pakao je počeo u logoru Teharje. Danas se računa da je tu ubijeno oko 10.000 ljudi. Među njima su i oni koji su ga bili posvojili i koje je držao, i drži, roditeljima. Tada se njemu, drugima njegove dobi, također smiješila sudbina umiranja, ponajprije od gladi, ako ne od metka, jer su stariji imali prednost. Preživjeli su zahvaljujući nečijoj, ipak, umobolnoj namisli. Jugokomunisti su htjeli od te djece koju su učinili siročadi napraviti uzorne Titove pionire, pa omladince, pa članove Komunističke partije. Zatvorili su ih u dom za djecu, a može i logor, Petriček. Preodgoj je započeo.
Što je danas od svega ostalo? Krhotine su pred nama, jer svakim je danom manje onih koji nam mogu progovoriti o svojoj žrtvi koja je počela tih dana. Jugokomunizam nije bilo briga što su bili djeca, on je išao svojim revolucionarnim stazama.
Ne ćemo prepričavati sadržaj, ali spomenimo kratko bit triju crtica. Približit će nam to nesretno vrijeme i muku njime zahvaćenih.
Njih je u domu bilo troje, dva brata i jedna sestra. Jedan od braće bio je najmlađi, samo je imao dvije godine. Odlučili su ih razdvojiti tako da im unište sjećanje i oblikuju ih na svoj način. Sestra je nastojala spasiti što se spasiti da. Malenom je na rastanku vikala da neprestano ponavlja ime doma Petriček, Petriček, Petriček... Bila je to nada da će ga ipak jednoga dana opet naći.
Izišao je na slobodu, ali se nije nikako mogao snaći. Spopadale su ga misli o onome što je doživio prije kratkog vremena. A oni su slavili jugokomunističke praznike. U njegovoj školi, na školskom igralištu. Sve su okitili i pripremili za taj čas. Nije mogao otrpjeti porivu za osvetom kad je primijetio da uokolo nikoga nema. Sve je ispremiješao, pogazio, parolama uputio drugu poruku. Bila je to njegova slatka osveta.
Ona se uspjela snaći u životu. Ali nije zaboravljala. Otkrila je tko je stavio potpis tih dana da joj se ubije majka. Pa je ugovorila i sastanak s njim. On se dogodio. Malo ga je bila poljuljala neoborivim dokazima, ali je njegov cinizam prevladao. Sada je on ugledni član društva, a ti događaji su bili davno. I otišao je u uličnu vrevu, dok je ona uplakana ostala za kavanskim stolom.
Ne daj Bože da se više ikada ponove ovakva ili slična vremena. Zacijelo ne će, ako nam ovo bude primjer kakve ideologije u svom životu ne bismo smjeli i trebali slijediti. No, jesmo li spremni na to? Ova sjajna knjiga upućuje nam taj upit.
Miljenko Stojić
Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 11. studenoga 2015.; hrsvijet.net, 11. studenoga 2015.