Donald De Marco – Benjamin Wiker, Arhitekti kulture smrti, Verbum, Split, 2007.
Mnoštvo informacija danas napada naš um, ali to ne znači da znamo više, čak naprotiv. Zbog njihove različitosti stvara se zbrka i umjesto skladnog višeglasja imamo nesklad. Knjiga koja je pred nama želi nam poslužiti kao tableta za liječenje tih poteškoća.
Način na koji pristupa temi danas se čini da nije omiljen. Tko je vidio govoriti kritički o takvim veličinama kao što su Schopenhauer, Nietzsche, Darwin, Marx, Comte, Sartre, Freud...! Ne ćemo dalje. Nabrojani su još uvijek predvodnici i nadahnitelji današnjeg mišljenja. A ono ne ide za životom, nego navješćuje otuđenost, veličinu zla i tame, ljudske poroke. Autori nisu odgovorili, pa ne ćemo ni mi, zbog čega je to mišljenje rašireno ovom kuglom zemaljskom. Rekli su tek da sve sliči na zmijin govor u knjizi Postanka.
Čitatelj prepoznaje da ono što mu je bilo naviještano kao suvremenost, odjedanput to više nije. Gadno su poljuljani temelji na kojima ta suvremenost počiva. Obično po prvi put čuje o mnogim pojedinostima iz života ličnosti zastupljenih u knjizi. Zaprepasti se zbog iznesenog. U svjetlu tih novih otkrića shvati da su mnogi govorili samo iz kuta svojih kompleksa, urođenih nedostataka i neobuzdanog životnog stila. Nipošto to nije bila potraga za nečim uzvišenim, pokušaj donijeti dobro drugome oko sebe.
Istina, bilo bi dobro da su autori u pojedinim segmentima manje docirali, a više iznosili činjenice. Kao da im je čudno da netko može zastupati i nakaradne ideje. No, zbog čega to ne bi bilo tako? Rođeni smo slobodni i možemo činiti što hoćemo. Na ovim riječima čestitali bi mi mnogi iz knjige. Ali, treba dodati i sljedeće: svatko će jednoga dana odgovarati za svoje postupke. S ovim bi se već puno manje složili.
Vidim kako lete naljepnice: konzervativizam, liberalizam. Tako mi je svejedno. Nisam ni jedno ni drugo, a jesam i jedno i drugo. Sve ovisi o tome što stavljamo u središte točke motrenja. Arhitekti kulture smrti stavili su ništavilo i prazninu, oni drugi vjeru u Boga. Prvi su se nazvali liberalnima i drugima prilijepili naljepnicu konzervativizma. Imaju pravo ako je smisao života pobuna protiv Boga i vrijednosti koje od njega ističu. Na njihovu žalost to nije. Takav stav prijevara je učinjena još na početku svijeta i zbog toga svatko onaj tko joj se priklanja ustvari je konzervativan, čuva nešto što bi trebalo biti iskorijenjeno. Svi drugi su liberalni, jer žele da sloboda oplemeni nas i naše postojanje.
Mislimo li da gore izrečeno ne odgovara istini? Promotrimo sve kroz još nekoliko plodova koje su nam namrijeli arhitekti kulture smrti: spolna revolucija, ozakonjenje pobačaja, istospolni brakovi, poticanje eutanazije. Ne vjerujem da je ovo liberalizam. Tako su se ljudi vladali dok su još živjeli u pećini, da bi tek uz mnogo truda stigli do stupnja kada su spoznali što je to uljudba u svim svojim značenjima.
Hoćemo li dopustiti da nam povijest ode u ovom krivom smjeru? Autori se uzdaju u zagovornike kulture života koji nastoje na pravilan način shvatiti druge oko sebe i Boga kojemu svi zajedno težimo. Tek će tada misli u našoj glavi biti čiste i bistre te će poteći poput gorskog potoka bez obzira koliko različite bile.
Miljenko Stojić
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 14. siječnja 2008., 20.30 – 21.15