Print Friendly, PDF & Email

Derek Chollet, Tajna povijest Daytona, Golden Marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2007.

Jedno je nedvojbeno: Dayton je zaustavio rat. No, je li donio pravedan mir? E, to je već nešto drugo!

Sve do slavne Oluje Velika Srbija bila je na vidiku. Najgrlatiji predstavnici tzv. Međunarodne zajednice nisu joj se previše protivili. »"Britanci, Francuzi i Rusi ostavljali su dojam da su spremni pristajati na rješenja koja bi povećavala izglede (nastajanje) 'Velike Srbije'", prisjeća se Holbrooke.« (str. 343.) No, HV je stupio na pozornicu i napravio reda. Amerikanci se uključuju u događanja prepoznavši priliku za svoje nametanje rješenja. Zaustavljaju potpuni poraz Republike Srpske te Tuđmana, Izetbegovića i Miloševića dovode u Dayton. Krojenje njihove pravde moglo je početi.

Naslov knjige nije najsretnije odabran. Ne otkriva ona ništa posebno, nego je ustvari američka samohvala, pokazivanje drugima »kako se to radi«. Njihovi diplomati djeluju sa stajališta sile. Primjenjuju je ne samo na predsjednike zaraćenih strana, već i na različite diplomate koje izbacuju iz pregovaračkih poslova, kao što su to učinili s Carlom Bildtom. Znaju da iza sebe imaju moćnu državu i to samosvjesno koriste.

Iako pisac nije imao namjeru odati nikakvo posebno priznanje Tuđmanu i Hrvatima, dapače, on je to posredno učinio. Na više mjesta spominje da je Oluja omogućila zaustavljanje rata i uspostavljanje mira te da je Tuđman bio »kralj Daytona«. Na njega se moglo osloniti, znao je što hoće i surađivao u traženju najboljih rješenja. Ipak, piščevi pogledi mješavina su engleskog i američkog diplomatskog i medijskog pristupa. Uredno su pobrojane mnoge objede i prigovori Tuđmanu i Hrvatima, unatoč tome što su bili u suprotnosti sa zbiljom. No, kada se pročitaju sljedeće riječi sve je jasno: »I Shattuck i Holbrooke stoga su držali kako je od bitne važnosti zadržati "ravnomjernost" u tim istragama, upozoravajući na hrvatske i bosanske, jednako kao i na srpske zloporabe. Zbog toga su dva pomoćnika državnog tajnika zaključila kako je od iznimne važnosti da Shattuck otputuje u Krajinu i prikupi dokaze kako bi se i Hrvati mogli držati odgovornima.« (str. 228.)

Potrebno je svrnuti pozornost i na uporabu pojmova američkih diplomata. Za njih je sve bosansko: i država, i ozemlje, i predsjednik, i vojska... Nije stoga čudno da su Izetbegovića i njegove držali nesnalažljivima i vrijedne sažaljenja, Miloševića i njegove neposlušnim dečkima i vrijednima kazne, Tuđmana i njegove ljudima koji ti trebaju, a tako bi ih se rado riješio.

Da bi se knjiga ispravno shvatila, potrebno se prisjetiti Warena Zimmermanna, diplomata koji je dao zeleno svjetlo Miloševiću da započne svoj krvavi pohod. Nije uspio provesti zacrtani naum i zbog toga je glavni igrač morao izići iz sjene i spašavati što se spasiti dade. Pritom je ponovno stradala pravda. Da nije, danas bi život u BiH, pa i u Hrvatskoj, izgledao puno drukčiji. Ali, to nije tema za američku knjigu, to je tema za hrvatsku knjigu. Bit će ona napisana unatoč monitoringu OESS-a i ne znam kakvih sve ne nevladinih i inih udruga. Pravda uvijek pobjeđuje!

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 10. prosinca 2007., 20.30 – 21.15

Osobno