Višnja Starešina, Haaška formula, Stih, Zagreb, 2005.
Hrvatski će narod dobro zapamtiti Haaški sud, ali ne po pravdi, nego po nepravdi. Isto tako hrvatski će narod dobro zapamtiti današnje javne djelatnike, ali ne po istini, nego po laži. Imajući ovo pred očima Višnja Starešina usuđuje se zaviriti iza pozornice Suda i zaključiti koja to tajna ruka njime upravlja.
Način prikazivanja građe u ovom djelu nipošto nije nacionalistički, uzrujan, pristran... Umješnošću filigranskog majstora novinarka spaja naoko suprotstavljene niti događaja i otkriva nam novu cjelinu koja je tek drijemala negdje u našoj podsvijesti.
Sam početak ovog djela Višnje Starešine je ironičan. Opisuje rad Haaškog suda kroz poznati slučaj braće Kupreškića. Uhićeni su uz nepotrebnu dramatičnost, sprovedeni u zatvor u Den Haagu i uzdignuti na razinu rijetko viđenih zločinaca. Igrom slučaja, a ne zbog toga što su nevini, iako su oni to stvarno bili, oslobođeni su i poslani kući. Bez isprike, bez nadoknade, bez ičega, sretni samo da su se izvukli. No, ovakva karikatura od suda nastavila je trajati i sebi umišljati da je vrhunsko oličenje pravde u današnje vrijeme. Čovjek se neizostavno upita zbog čega je to tako? Haaški sud osnovan je ne da bi dijelio pravdu, već da bi izjednačio krivnju, odnosno napadača i žrtvu. Tada se mogu usmjeravati politički procesi na našem području i pisati povijest drukčija od one zaista dogođene. Još nam u ušima zvuče neke slične riječi »glasovite« Carle del Ponte. Ključ za ovakav zaokret autorica pronalazi u Ahmićima za koje kaže da su zločin u britanskom dizajnu. Mnoštvom činjenica dovodi nas do razmišljanja zbog čega su Britanci kao bazu za svoje postrojbe izabrali baš Srednju Bosnu koja je bila jedno od malobrojnih preostalih mjesta nezahvaćenih ratom, zbog čega su toga dana bili u Ahmićima, zbog čega su pružali oružje osobama tako sličnima mudžahedinima kako su posvjedočile video snimke, zbog čega... Ništa nije bilo slučajno! Višnja Starešina zaključuje da su Britanci nadgledali pozornicu i izvođenje cijele predstave. Pomoćnik im je bio KOS koji je djelovao na obje strane, hrvatskoj i bošnjačkoj. Kada je sve bilo spremno, svjetska javna glasila objavila su vijest o velikom zločinu koji su počinile hrvatske snage. Svi su oni jednaki, počeli su neki javno zaključivati, osobito Britanci.
Nije ovo jedino o čemu Višnja Starešina govori. Opisuje ona potanko sudovanje na Haaškom sudu, glavne glumce, a nama su zacijelo najzanimljiviji Nobilo, Blaškić, Mesić... Govori i o Oluji, koju navedene sile iz blistave pobjede pokušavaju pretvoriti u zločinački i sramni pothvat. Taj proces još traje, kao i suđenje prvacima Herceg Bosne. Velikosrpska namisao svjesno se ostavlja netaknutom u svojoj srži da bi i dalje mogla stvarati nemir u ovom dijelu Europe, zaključuje autorica na kraju svoja razmišljanja.
Na koncu recimo da je ovo djelo napisano na način najbolje hrvatske publicistike. Rečenice su precizne, jednostavne i britke. Ponekad nam se može učiniti da čitamo dokumentaristički roman s elementima krimića i protkan duhovitošću. Višnja Starešina ostvarila je vrhunsko djelo i zbog toga nije čudno što ga se nastoji prešutjeti.
Miljenko Stojić
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 5. studenoga 2007., 20.30 – 21.15