Berislav Jandrić, Hrvatska pod crvenom zvijezdom, Srednja Europa, Zagreb, 2005.
Mimo svoga htijenja hrvatski je narod poslije II. svj. rata zapao pod komunističku vlast. Umjesto demokracije urodilo je to nesmiljenim terorom. Zlo je krenulo ustoličiti se.
Berislav Jandrić umješno opisuje prve godine Komunističke partije Hrvatske 1945. – 1952. Bile su to njezine najvažnije godine. Preuzela je vlast i posvetila se njezinom očuvanju. A prije toga bila je mala i beznačajna. Zbog toga je veoma zanimljivo pitanje kako je sve to uspjela? Jandrić tek djelomično odgovara na njega, budući da mu je glavna svrha pisanja podastrijeti nam njezin nutarnji ustroj. Ona je sastavni dio većeg ustroja Komunističke partije Jugoslavije koja je, kakva povijesna ironija, osnovana 1919. u Vukovaru.
Iako je Partija imala veliko članstvo, potpora u narodu bila je puno manja. Članstvo se množilo ponajvećma zbog očuvanja svagdašnjeg životnog kruha. Na mnoga se mjesta netko nije mogao zaposliti, ako nije bio član Partije. Taj priljev skrivao je i neprestana čišćenja partijskih redova. Poput kakve religiozne zajednice zainteresiranima je određivan kandidatski staž i onda ih se primalo uz posebne obrede. I kasniji je život u Partiji bio prožet pseudoreligioznim manifestacijama. Govorilo se neprestano o izgrađenosti, idejno-teorijskoj svijesti, moralno-političkoj podobnosti i sličnim temama. Veoma uski krug ljudi određivao je ritam života Partije i ustvari imao svu vlast u svojim rukama. Na čelu je bio omiljeni vođa drug Tito.
Prema onima koji su zbog bilo kojeg razloga bili na suprotnim stranama primjenjivale su se najsurovije metode. Zločini protiv onih s kojima su se komunisti borili u ratu danas su poznati pod imenima Bleiburg i križni put. Nakon njih na red su došli svi oni koji nisu bespogovorno izvršavali naredbe nove vlasti ili su bili rodbina, prijatelji, poznanici... onih prvih. Računa se da je 200.000 – 300.000 Hrvata na ovaj način izgubilo život. Nije Partija bila meka ni prema svojima. Dovoljno je reći Goli otok i sve je jasno. Glava se tih godina lagano gubila. Nije čudo da je nedavno Skupština europskog parlamenta komunizam osudila kao zlo i izjednačilo ga s nacizmom.
Ovoj knjizi zacijelo nije trebao pogovor pod naslovom »Je li Hrvatska mogla bez KPH?«. Napisao ga je Tvrtko Jakovina. Vrlo malo osvrće se na prikazanu građu u knjizi. Umjesto toga, blago rečeno, pokreće dvojbu koja nema nikakve svrhe. No, ovaj pogovor ne može umanjiti autorove riječi. One su odmjerene i ispunile su veliku prazninu u povijesnom prikazu druge polovine 20. st. Partijski prikaz na žalost dobro poznajemo. Mlađim naraštajima ova će knjiga pokazati iz kakvog su se zla njihovi očevi uspjeli iščupati. Jasno i pregledno razotkrila je skriveno lice ustroja koji je tako volio govoriti o ljudskosti i sličnim temama.
Miljenko Stojić
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 29. siječnja 2007., 21.00 – 21.45