Print Friendly, PDF & Email

Ankica Tuđman, Moj život s Francekom, Večernji list, Zagreb, 2006.

Dr. Franjo Tuđman obilježio je vrijeme ponovne uspostave hrvatske države, ali i vrijeme prije njezine uspostave. Duboko je osjećao krik za slobodom svoga naroda i pokušavao ga provesti u djelo. Zbog toga je za vrijeme Druge Jugoslavije bio proganjan i zatvaran. No, nije pravio ustupke, već je čekao pogodan čas. Krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća shvatio je da je došlo novo vrijeme. Obilazi iseljenu Hrvatsku i okuplja snage za odlučan iskorak u novo. Povijest je pokazala da nije pogriješio.

Ovo su koordinate u kojima se kreće pripovijedanje Ankice r. Žumbar o njezinu životu s dr. Franjom ili Francekom, kako ga zove, Tuđmanom. Tko pozo

rno pročita ove memoare osjetit će kako mu ispred očiju iščezavaju ljuske koje je načinila tzv. »detuđmanizacija«. Postaje kristalno jasno da su Tuđmana zbog svojih sebičnih probitaka nastojali prikazati diktatorom i tome slično, dok je on ustvari potpuno drukčiji. Ankica Tuđman donosi i jednu njegovu pjesmu na kajkavskom narječju pa nam ga prikazuje i kao nježnog liričara. Sve što je radio, radio je u skladu sa svojim dubokim uvjerenjima. Ustrajavao je u svojim zamislima, bio hrabar, ali nikada pod svaku cijenu. Uvidjevši pogrješku mijenjao bi pravac i nastavio dalje žuriti prema istom cilju kao čovjek i kao povjesničar: slobodi hrvatskog naroda. Ta se misao postupno oblikovavala, počevši od partizanskih dana pa do sloma komunizma. Samo Bog zna što mu je dovoljno otvorilo oči da počne ispravno gledati. Možda je to smrt oca i pomajke 1946. koje nedužne ubija Udba, možda općeniti osjećaj za pravdu. Bilo što bilo njega je to izgradilo u vođu sposobnog povesti svoj narod.

Mnoge ličnosti prolaze kroz ove memoare, što pokazuje samo letimičan pogled na kazalo imena. Nije svrha ovog prikaza ocijeniti jesu li zahvaćeni svi potrebni i jesu li zahvaćeni na pravi način. Vjerujem da će sljedeće izdanje ispraviti neke nejasnoće. Ipak, dobronamjerni će čitatelj prepoznati da je Ankica Tuđman dobro ocijenila ljude oko sebe. Mnogo se može naučiti o onima koji su obilježavali našu povijest zadnjih pedesetak godina. Tako Miroslav Krleža, iako kolebljivo, i u trenucima progona nalazi se uz obitelj Tuđman, Edo Murtić se udaljava, a Stjepan Mesić ostaje prevrtljivac do današnjega dana. No, Gojko Šušak, Ante Gotovina i mnogi drugi bez bilo kakve računice staju uz bok predsjednika Tuđmana. A nije bilo lako. U pitanju je bila glava i sloboda hrvatskog naroda. Koliko samo sudbonosnih događaja! Ankica Tuđman dostojanstveno piše o njima.

Dobro je da stil Ankice Tuđman nije natopljen osvetoljubivošću, svađom i sličnim. Mirno i čitko ona ispisuje svoju povijest, povijest svoga supruga i povijest svoga hrvatskog naroda. Takva ostaje i u onim trenutcima kada govori o napadima na supruga i na čitavu svoju obitelj. Svjedoči da je obitelj Franji Tuđmanu bila sve. Ostala je zajedno u svim teškim i radosnim trenutcima. Noseći to iskustvo u sebi Tuđman je stvarao hrvatsku državu. Prepoznao je da mu u tome najviše može pomoći papa. Zbog toga je teško bolestan išao u posjet papi Ivanu Pavlu II. i položio vijenac za sve poginule u Domovinskom ratu na Oltaru domovine. Tek tada dopustio je da liječnici preuzmu brigu o njemu. Kao što znamo, iz bolnice se nikada nije vratio. No, ostala je hrvatska država i ovo izvrsno svjedočanstvo o njegovu životu i radu.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 8. siječnja 2007., 21.00 – 21.45

Osobno