Mladen Lojkić, Kletva kralja Zvonimira, Vlastita naklada, Zagreb, 2007.
Tvrdo ukoričena knjiga s oko 400 stranica traži od nas jako htijenje uzeti ju u ruke. Međutim, kad smo to učinili već na prvim stranicama spoznamo da nismo pogriješili. Lojkić piše o temama koje bi nas sve trebale zanimati, ali na način potpuno suprotan od onoga na koji je većina naučila. Razglaba o našoj povijesti od najranijih dana pa sve do događaja koji su bili u tijeku prilikom slanja knjige u tisak. Mislimo li da je ovo malo preuzetan zadatak? U ovom slučaju ne bih se s tim složio.
Nešto prije Kletve kralja Zvonimira autor je objelodanio djelo Vladari svijeta. Ono raspravlja o stvarnim silama koje utječu na našu povijest ili sve daju da bude po njihovu. Ne boji ih se, nego ih samo želi raskrinkati i izvući na svjetlo dana gdje oni kao djeca tame gube svoju moć. Nekako je logično da se nakon jedne takve knjige dadne na pisanje njezina nastavka, zadiranja u događaje bitne za opstojnost svoga naroda.
Iako se u ovom slučaju ne radi o suhoj povijesnoj studiji, djelo je opremljeno svim potrebnim rekvizitorijem. Tu je osnovna literatura i kazalo imena. Nekako se podrazumijeva da koristi i bilješke. Stil je britak i jasan, jezik pročišćen. Sve je to još jedan razlog više da se upustimo u pozornije čitanje.
Nakon riječi urednika, recenzije i pjesme »Moja domovina«, Slijedi prvo poglavlje koje nam donosi najviše novoga. Autor se hrabro upušta u razmatranje tko su zapravo Hrvati i kako je tekla povijesnost njihova hoda na kugli zemaljskoj. Dokazuje da su Hrvati jedan od najstarijih europskih naroda (24.000 godina). Stariji su samo Baski (40.000 godina). Domovina hrvatskog naroda je Bosna i Hercegovina i Hrvatska. Odatle su se širili na sve strane, pa i prema iranskim visoravnima gdje su nađeni hrvatski tragovi i zbog toga se držalo da su Hrvati odonuda došli. Istina, držali su to već prije hrabri u iseljeništvu, u zauzetoj domovini bilo je tek u srcima, ne i na javi. Lojkić se ne da smesti pa argumentima zaključuje da i u Isusovoj krvi ima hrvatskih tragova. Jedna od njegovih pra, pra... baka bila je Hrvatica. Ima i drugih zanimljivih zaključaka, ali prostor je premali za navesti ih. Uglavnom, autor nemilosrdno ruši južnoslavensku teoriju po kojoj su Hrvati u svoje današnje krajeve došli tek u 6, 7 st. prilikom velike seobe naroda. Tada su se počeli krštavati i primati kulturu, dotle su jednom riječju bili neki zatucani narod iz karpatskih kaljuža. Za Lojkića ništa od toga nije istina. On dokazuje da su Hrvati posjedovali visoku civilizaciju i u svojoj domovini i u krajevima kamo su se raspršili, te da su odmah primili kršćanstvo. U tome im je pomogla njihova jednobožačka vjera zaratustrizam.
Zbog ograničenosti prostora i boljeg poznavanja teme recimo kratko da se drugo i treće poglavlje bavi hrvatskom poviješću od Isusovih vremena do današnjih dana. Ispravlja dosadašnja uvriježena mišljenja i trudi se hrvatskoj povijesti dati veće dostojanstvo. Četvrto, završno poglavlje, govori o našim današnjim danima. Razmatra našu opstojnost u svjetlu opstojnosti čitavog svijeta. Neki bi rekli, nepopravljivi desničar.
Lojkić nije povjesničar po struci, što mu ne smeta napraviti izvrsno povijesno publicističko djelo. Ono je puno podataka i saznanja. Vrijeme će pokazati koliko je bilo u pravu. Sada je nemoguće niti reći da je to tako niti ga pobiti. Lojkić je krenuo putem traženja prave, a ne političke istine, kako je to bilo i jest s južnoslavenskom teorijom. Istraživanja koja su provodili neki drugi, neovisno o ovoj knjizi, već su dokazala neke njezine zaključke, a oni upućuju na sljedeće. Očito je da se o ovoj knjizi mora i da će se morati govoriti.
Miljenko Stojić
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 27. travnja 2009., 13.15 – 13.45