Pero Simić, Tito. Fenomen stoljeća, Večernji list, Zagreb, 2009.
Čim sam uzeo u ruke ovu knjigu podsjetila me na one mnogobrojne knjige iz komunističkog doba: bogato opremljene i s naslovnicom na kojoj se koči veliki lik druga Tita. Ipak, ova je sadržajem drukčija. Unatoč tome držim je naopako okrenutu na svom radnom stolu, jer mi se ne da gledati u sliku čovjeka kojemu su na sprovod došli mnogobrojni svjetski državnici i koji će zacijelo ostati upamćen kao jedan od spektakularnijih u novije doba. A čime je on to zaslužio?
Pero Simić stilom vrsna novinara priča priču o čovjeku koji je svoj život započeo u siromašnom hrvatskom Zagorju. Uspio je završiti tek nižu pučku školu, jedan je razred čak ponavljao, kasnije je završio dva razreda šegrtske škole i postao pomoćni mehaničar, odnosno bravar. Bio je nekada ministrant i u tim je godinama, po vlastitom priznanju, postao bezbožac zahvaljujući svećenikovoj pljuski za neki prijestup. Ipak, svijet ga pamti drukčijeg. Za razliku od društva u kojem se kretao, imao je zapažene aristokratske manire. Izvrsno je mačevao, dobro je dresirao i jahao plemenite konje, svirao klavir, plesao razne poznate plesove, nosio mondene rukavice od najljepše kože, protjecanje vremena gledao na zlatnom satu. Uz sve ovo uzorno je govorio i pisao njemački i ruski, dobro je svladao češki i engleski, djelomično poljski, esperanto i kirgiški jezik. Ali je od svega najlošije govorio hrvatski. Ovakvi životni obrisi bili su i jesu plodno tlo za razne teorije o njegovom pravom podrijetlu i pripadništvu. Sjetimo se da na njegovom grobu velikog komuniste uopće nema petokrake. Klatario se svijetom i nastojao održati u sedlu do poznate 1948. Tada zbog crta iznijete naravi okreće leđa Staljinu i utemeljuje »titoizam«, bezgranični kult u svoj lik i djelo. Budući da je volio raskoš i da ga je zbog svojih sebičnih probitaka prigrlio Zapad, mrvice s tog stola dopadale su i njegove nevoljne državljane, tako da se ipak živjelo drukčije nego u ostalim komunističkim zemljama.
Titov put do prijestolja gotovo od samog početka išao je preko leševa. Za političku karijeru spreman je bio sve dati, što se jasno vidi iz odgovora susjedi Terezi koja ga kori zbog vucaranja po zatvorima (str. 65.). Mukotrpan, ali strelovit, uspon počinje njegovim dolaskom u Moskvu 1935. Naumio je postati generalni sekretar KPJ. Uspio je, samo što je u toj bespoštednoj borbi stradalo oko 800 njegovih sudrugova. Za mnoge od njih pisao je karakteristike i sam se nudio da piše i za druge, ako treba. Nakon toga bi ih zauvijek nestajalo na krvavim putovima NKVD-a.
Žene je trošio poput sapuna. One koje je vjenčavao napuštao bi, pa taman otišle i u smrt, ako bi mu u danom trenutku postale smetnja za neki novi napredak u karijeri. S posljednjom, od koje je bio stariji preko 60 g., nije se uspio vjenčati jer ga je pretekla smrt.
Ovakav odnos prema ljudskim bićima Titu je pomogao da u svibnju 1945. donese, po hrvatski narod, tragičnu odluku. Potpukovniku Ozne Jefti Šašiću naredio je da krene u Sloveniju i Austriju i prenese njegovu naredbu komunističkim komandantima da se zarobljenici pobiju (str. 221. - 222.). Tako je i bilo, zahvaljujući engleskoj spremnosti da mu izruče te zarobljenike mimo svih ratnih konvencija.
Izvukao sam iz knjige samo nekoliko temeljnih misli. Ona je puno više od ovoga, Titov životopis koji drugi ne će moći preskakati u svojim istraživanjima. Pero Simić pisao ga je čak oko 2 desetljeća i napisao ga odlično. Učinio je to poglavito na temelju beogradske i moskovske arhivske građe. Zbog toga njegova knjiga ima jake crte znanstvenosti. Nigdje Tita ne naziva zločincem, to sami zaključujemo kad dočitamo što je napisano. Visoka razina iznesenog ponešto opada u njezinom zadnjem dijelu koji se bavi sintezom Titove politike prema narodima u Jugoslaviji. Tu Simić počinje naglašavati zakinutost Srbije, klizeći u nacionalizam, zaboravljajući da i drugi narodi imaju svoju priču.
Ovu knjigu zaista treba pročitati. Kratko rečeno dostojanstvenim stilom i jezikom razgolitila je Tita i bacila ga na smetlište povijesti. Ako nikada nismo držali knjige o Titu na svojim policama, držimo ovu i ne stidimo je se drugima pokazati.
Miljenko Stojić
Naša ognjišta, XXXVIII, 9, Tomislavgrad, rujan 2009., str. 23.