Stjepan Tomić, Bosna koje nema, Karista, Zagreb, 2007.

»Posljednje što je čuo o Nikoli bilo je da se vratio u Bosnu, u onaj mizerni dio koji je pripao Hrvatima, da opet radi u školi i surađuje u nekim novinama.« (str. 105.) Ovako glasi posljednja rečenica u ovoj knjizi Stjepana Tomića. Meni se učinila ključnom. Zbog toga se ne bih složio s nekim prosuditeljima koji kažu da posljednja pripovijetka Gubitnici odskače od ostalih šest. To je samo naizgled. Ona jest drukčije zamišljena, ali radnja je zapravo ista. Ustvari, predstavlja zaslov ovoj zbirci pripovijedaka koju bi neki čak htjeli svrstati i u roman. Radnja se, naime, isprepliće, kao i likovi. Naglasak je, pak, na vremenu koje protječe i kao da se neprestano ponavlja.

Glavni lik malo uranja u doživljaje svoga djetinjstva, malo u današnje vrijeme. Ozemlje je Posavina, onaj dio Bosne koji neprestano pogledava u Hrvatsku preko rijeke koja je određena za granicu. Jer i s druge strane isti je narod, isto vjerovanje, isti način gradnje kuća i još puno toga. Ali povijesni tijekovi bili su takvi kakvi jesu. Pisac se sjeća nečeg čega danas više nema, iako je i tada život bio težak. Međutim, svi su bili na okupu i mogla se podnijeti težina koja se usisavala s prvim majčinim mlijekom. Uz opise života na selu, vjerovanje i običaje, tu je i opis neprijateljstava koja su uvijek vrebala. Partizani, četnici... kao neka bolest nadvijala se nad glave ljudi. Konačna pobjeda jednih nije donijela smirenje. Otpočela je osveta i bezumno mahnitanje. Ta vremena mnoge su zavila u crno. Nakon toga dođe vrijeme komunizma. Nije žalilo one koje bi namirisalo kao svoje protivnike. I naposljetku još jedan rat. Bosna, s njom i njezin dio Posavina, iseli se kojekuda. Nepravda se naceri u lice preživjelima.

Kao što spomenusmo kraj ove knjige, spomenimo i početak. Prva pripovijetka nosi naslov Božić 1948., a druga Uskrsne slike. Očito je pisac uvjeren da se bez vjere ne mogu pobijediti svagdanje poteškoće. Ujedno su to vremena koja u nama pobuđuju naše najdublje osjećaje i pomažu nam ostati djecom unatoč grubosti odrastanja. U svim donesenim pripovijetkama pisac im se neprestano vraća, jer bi bez njih bio čovjek bez korijena.

Jezik ovih zanimljivih i dobrih pripovijetki nema namjeru zadiviti nas svojom raskoši, već prenijeti nam određenu datost. Zbog toga nam ponekada može izgledati škrtim. Tomić kuša zabilježiti kako se nešto točno dogodilo, da jednoga dana ne bi netko pomislio da to nije istina. Pitanje je samo tko će ga čuti. Nadam se da mi već jesmo.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 23. studenoga 2009., 13.15 – 13.45