Mile Maslać, Pod vatrom ognjišta, DHK, Zagreb, 2007.

Predaš rukopis knjige za tisak i nedugo nakon toga otiđeš u nebeske krajeve. Takva sudba pogodila je Milu Maslaća. Sada točno zna ono o čemu je snatrio na ovoj zemlji.

Pod vatrom ognjišta Maslaćeva je zbirka pjesama koja dobrano uokviruje njegov život. Propituje svoje postojanje, postojanje svijeta oko sebe, iščekuje drukčije, bolje vrijeme. Sav je zauzet tim traženjem. Slike se isprepliću, sjećanja žele nahrupiti u zbiljnost. Jedno od najvažnijih svakako je Domovinski rat. Maslać nije o njemu čitao, on je u njemu bio. Nije stoga čudno da govori o vatri, izbjeglicama, kljastim drvoredima... slikama tako duboko značajnim. Da bi se lakše obranio od težine života, piše pjesme »dobrim duhovima«: Dubravku Horvatiću, Ivanu Lackoviću Croati i Antonu Cetini.

Nema u pjesmama, ali je bilo u životu. Mile Maslać dugo je radio u Hrvatskom slovu. Time se nije književno okoristio, ali jest kao čovjek. Bio je domoljub iz srca, ne po dužnosti ili iz koristi. Trpio je zbog svega što se događa u društvu oko njega. Pratio je to ne samo kao novinar, već i kao pjesnik. Možda je tu trpnju najbolje izrazio u pjesmi u prozi bez naslova: Medvjed je s karijesom u gornjemu kutnjaku u selu, noću, tražio lijeka jer, očito, medvjedi o ljudima imaju bolje mišljenje nego oni koji medvjede love. Psi su zalajali, lovci su ga ustrijelili. Tek su tada otkrili da je bio bolestan i da se izložio smrti vjerujući ljudskom milosrđu. Kraj je priče i početak surovoga razmišljanja.

Zanatski primjereno i ljudski pošteno Maslać je ispjevao ove svoje pjesme. Nije se trudio biti toliko sažet, koliko zahvatiti u bit stvari, u bit gorčine. Htio je ponovno zapaliti vatru na ognjištu, vatru koja ne će pržiti nego samo grijati. Čitatelji će pronaći dovoljno stihova nad kojima će se moći zamisliti i tako biti uvučeni u pjesmu. A to je uvijek bila odlika dobrih pjesnika.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 30. studenoga 2009., 13.15 – 13.45