Đuro Vidmarović, Paprat i lišaji, DHK, Zagreb, 2007.

Ako se s nekim ne slažeš, a napravio je nešto dobro, to prešutjeti ili spomenuti? Đuri Vidmaroviću, književnom kritičaru, sve je jasno. On književnike ne dijeli po simpatijama, već po estetskim dosezima. Zbog toga je u ovu zbirku književnih prikaza, koja predstavlja 30 godina njegovog pisanja kritika, spomenuo književnike različitih životnih usmjerenja, ali, po njemu, uspjelih djela.

Poredak kritika u knjizi odredila je abeceda, i to po piščevu prezimenu. Nema, dakle, nikakvih poglavlja, nego samo niz kritika, kao jedan životni lanac. Donio ih je 48 i jedan »In memoriam«. A prva kritika seže u 1976. O nekim piscima objavio je i više književnih prikaza. Mislim da je mogao i to izbjeći kad je već odlučio ni na koji drugi način ne izdvajati književnike jedne od drugih, osim po svome mišljenju o njima. Naravno da su kritike objavljivane na različitim stranama. Ovako bi, ukratko, izgledao pogled u ovu Vidmarovićevu zbirku.

Pozoran čitatelj zamijetit će još jednu pojedinost koju obično ne nalazimo kod hrvatskih književnih kritičara. Vidmarović piše ne samo o književnicima iz Hrvatske, poglavito iz glavnog grada, o književnicima koji su hvaljeni u javnim glasilima, nego govori i o hrvatskim književnicima razasutim diljem svijeta, o onima koji su vrijedni bez obzira koliko bili prešućivani. Tako se on ne libi spominjati književnike iz Istre, Slavonije, zatim iz Herceg Bosne ili BiH, književnike iz iseljeništva, kao što su oni iz Vojvodine, Boke Kotorske, ali i oni puno dalje od toga. Ako oni kažu da pripadaju hrvatskoj književnosti, Vidmarović nije taj koji će na to odmahnuti rukom.

Pisac se može ponositi ovom knjigom. Pokazala ga je ne samo kao vrsnog književnog kritičara, nego i kao istinoljubivog čovjeka. Bilo bi dobro kad bi i drugi hrvatski književni kritičari pošli tim putem.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 11. siječnja 2010., 13.15 – 13.45